O učešću omladinki Tešnja i okoline u NOP-u i partizanskim jedinicama, dosta je pisano u knjizi Advana Hozića “Tešanj i Tešanjski kraj 1918.-1945 g.” Ovom prilikom bih željela da istaknem saradnju sa našim pokretom starijih generacija žena tog grada.
Podatke za ovaj tekst sam koristila iz “Pripremnih materijala”, pisanih priloga za izradu Monografije NOB-a na ovom području. Izvjestan dio teksta za ovu temu, u navedenim “prilozima”, lično sam napisala, pošto su mi ti problemi bili prilično poznati, jer sam bila član Sreskog komiteta KPJ za Tešanj, zadužena za sektor AFŽa, a kasnije i sekretar Sreskog odbora ove organizacije. Znatan dio podataka iz ovih pripremnih materijala nije ušao u publikaciju Advana Hozića. Zbog toga sam se odlučila da neke interesantnije navedem u ovom tekstu.
I prije formiranja odbora Antifašističkog fronta (AFŽa) u Tešnju i njegovom širem području, mnoge žene su pomagale ili bile aktivno uključene u NOP. To se prije svega odnosilo na prikupljanje razne pomoći za partizane i njihove porodice, osobito odjeće, obuće, hrane, lijekova i drugih materijala i upoznavanje svojih sugrađana sa istinom o NOB-u. Formiranjem narodne vlasti zajedno sa omladinkama su pomagale ranjenicima i bolesnim partizanima, što je bilo aktuelno s obzirom na to da se tifus i dalje širio. Održavale su ili učestvovale u analfabetskim tečajevima i tečajevima zdravstvenog prosvjećivanja, pomagale u zbrinjavanju ratne siročadi, učestvovale na radnim akcijama okopavanja i sakupljanja usjeva na Ademaginoj vili, što se vidi iz priložene fotografije, kao i u raznim drugim aktivnostima. (fotografija: Tešanj 1945. “Kozaračko” kolo poslije radne akcije).
Veliki broj žena Tešnja je bio preko svoje djece krvno vezan za partizane, pošto je znatan dio omladine bio uključen u NOP ili u NOB. Sve te majke i sestre su u svojoj duši nosile ljubav i najljepše želje za naše borce. Mrzile su okupatore, četnike i ustaše i odupirale se nepravdi.
Tu svoju ljubav često nisu mogle sakriti, pa su je ponekad ispoljavale i na raznim skupovima. Tako je majka partizana i saradnika NOP-a Izudina, Huse, Sabire i Sibe Mulabećirović, na jednom “mevludu” javno ustala protiv kleveta partizanske omladine. Rekla je da su naša djeca u partizanima najbolja i najpoštenija i da je srećna što je ona majka takve djece. Ovoj majci, nažalost, oba sina se nisu vratila iz partizana. Poginula su i ona ih više nikada nije mogla zagrliti.
Ljubav prema NOP-u je kod nekih žena bila osvijetljena i produbljena sviješću o socijalnim nepravdama i željom da se izmijeni društveno uređenje zemlje. Takve su bile Anka Sefić, Ziba Galijašević, kao i mnoge napredne omladinke Tešnja.
Bilo je neorganizovanih žena, ali su svim svojim srcem osjećale težak položaj žene u dotadašnjem životu i žarko želile da budu ravnopravne, više prosvijećene i poštovane. Takva je bila Fatima Hafizović. Iako domaćica, uvijek je nešto čitala kako bi što više saznala i pomogla u borbi za bolji položaj žene u porodici i društvu.
Ili npr. Hajra Saračević, radnica, teškog materijalnog stanja, vezala je sve svoje nade za sina Muhameda, partizana, naprednog, skromnog, pametnog. Od njega je mnogo naučila o borbi za bolji i humaniji život. Svom svojom dušom je bila za partizane.
Postoji mnogo primjera izvanrednog požrtvovanja i velike hrabrosti takvih žena, kao što su majka i supruga Muhe Džafe iz Raduše, Raza Džonlagić, Zekija Galijašević, Ela Barukčić iz Dragolovaca i mnoge žene sa tešanjske opštine Stanari.
Porodica Muhe Džafe je mjesecima krila i često hranila poznate partizane Edhema Pobrića i Adema Hercegovca. Muho je održavao veze sa pokretom u Tešnju i obavljao teške i važne kurirske poslove.
Sjetimo se ko je sve prolazio kroz kuću Hamde i Raze Džonlagić. Koliko je Raza nahranila partizana i njihovih kurira, koliko je sastanaka mnogih partizanskih obavještajaca održano kod njih, koliko je materijala i razne pomoći prošlo kroz njihove ruke u Kaloševiću. Kako je Razi bilo teško kada je nekoliko dana hranila i krila u svojoj kući 23 člana tešanjske omladine na njihovom putu u partizane. Da su je otkrili domobrani, četnici, ustaše, Nijemci ili razne milicije cijela bi joj porodica bila ubijena, a sva njihova imovina zapaljena.
Za svoj požrtvovani rad, neke žene Tešnja su i stradale. Tako su npr. ustaše i Nijemci hapsili Anku Sefić, Milenu Perović, Olgu Nišević, Vasvu Trukić Galijašević, Nurku Čehajić, Zekiju Galijašević i druge.
Zekija je uhapšena 08.09.1944. godine, dan prije potpunog i definitivnog oslobođenja Tešnja. Evo kakva su njena sjećanja na taj ratni doživljaj: “U julu 1944. godine otišao mi je muž u partizane. 8. septembra, u ranim jutarnjim časovima, na vrata moje kuće na Ravnima, pojavilo se dvadesetak naoružanih njemačkih vojnika i grubim lupanjem su zahtijevali da im otvorim. U kući sam bila sama sa šestero djece, od kojih je najstarije imalo 12 godina. Prestrašena, otvorila sam im vrata. U tom momentu, jedan vojnik, koji je govorio naš jezik, uhvatio me za glavu, stavio mi pištolj pod vrat i tražio da mu kažem gdje mi je muž i gdje su partizani. Ja i djeca smo bili strašno uplašeni. Ipak sam im uspjela reći da ne znam i da ovdje nema partizana. Dugo su me ispitivali, a onda su pretresli svu kuću i pomoćne objekte, tražeći oružje i pisane materijale. Nisu ništa našli. Ipak su pokupili i sa sobom ponijeli dječiju odjeću, sašivenu od platna sličnog vojničkom. U pratnji svih tih vojnika dovedena sam u zgradu Ademagine banke, koja je tada bila “Ustaški stan”. Tu su me više vojnika i jedan sudija ispitivali cijeli dan. Stalno su mi prijetili da će mi djeca ostati bez oca i bez majke. U jednom trenutku, jedan vojnik je dreknuo na mene, ponovo mi stavio pištolj pod grlo zavrćući mi glavu, tražeći da kažem gdje su partizani koji dolaze u moju kuću, gdje je oružje i drugi materijali. Strašno sam se uplašila i čini mi se na trenutak izgubila svijest. Donijeli su mi vode, ali sam odbila govoreći da postim. Ustvari, bojala sam se da mi šta ne daju od čega bih morala govoriti. Tako su me ispitivali i maltretirali do kasno uveče. Počela sam plakati i moliti da me puste preko noći djeci. U to je došao Hadži-beg Ajanović i dugo ih molio da me puste jer djeca stalno plaču i uzbunjuju komšiluk. Obećao im je da će me on lično ujutro opet dovesti i da on garantuje za mene. Nakon toga su me pustili kući. Tu noć, na veliku sreću, partizani su napali Tešanj i oslobodili ga.”
Napomenula bih da su velika aktivnost u NOP-u ispoljile i žene nekih srpskih sela, naročito stanarske opštine, koja je tada pripadala Tešanjskom srezu, kao i žene npr. hrvatskog sela Dragalovci, također sa ove opštine. Mnoge od njih su zbog toga i stradale. O njihovoj aktivnosti pisano je u pripremnim materijalima za monografiju Tešnja i u knjizi Advana Hozića.
Tako je npr. Leksija Božić iz Vitkovaca, krajem 1941. godine predala partizanskom komandantu Danku Mitrovu i Mirku Đekiću 53 puške. Ona je kasnije bila član sreskog odbora AFŽa.
Pošto su ove teritorije često oslobađane, nekada i u dužim periodima, formirani su mnogi seoski, opštinski i okružni odbori AFŽa, ranije nego u Tešnju. Aktivnost žena na ovim područjima, prije ili poslije formiranja navedenih odbora, bila je osobito pojačana 1943. I 1944. godine, odnosno dolaskom jačih partizanskih jedinica.
Četinici su bili svjesni opasnosti koja im prijeti od takvih žena, pa su ih proganjali, mučili i ubijali. Tako su, pored ostalih, ubili Jerinu Pejić, predsjednicu Seoskog odbora AFŽa u selu Ostružna, a kasnije i predsjednicu Okružnog odbora AFŽa za Prnjavor, učiteljicu Zoricu Jotanović iz Čečave. Njoj su četnici ubili muža i maloljetno dijete. Na Stanarskoj opštini, učešće žena u NOP-u je bilo vrlo izraženo.
Kao što se navodi u prilozima za Monografiju Tešnja i njegovog šireg područja u NOP-u, sjećanje Ele Barukčić iz hrvatskog sela Dragalovci, na stanarskoj opštini, pokazuje visoku političku svijest tih naših žena. Ona kaže: “Četnici su nanijeli najviše zla našem kraju i treba slaviti onaj dan kad su došli drugovi komunisti sa tešanjske strane i spriječili paljenje Dragalovaca, koje su palili četnici sa prnjavorske strane. Tada je sa još desetak kuća zapaljena i moja. Partijsko rukovodstvo je sačuvalo ovaj kraj od klanja, a bratstvo i jedinstvo je tada očuvano. Gutić je u Prnjavoru 1941. govorio da Srbe treba pobiti. Veliki šovinista je bio i pop Brekalo iz Sivše. Isto tako u Čečavi je četnički komandant, nakon dizanja tri prsta, rekao: „Braćo Srbi, kroz godinu dana, šokačko i tursko uho ne smije među nama postojati!” Ela kaže da je Ibriš Smailbegović sa Kulaša, davao hranu za partizane, a ona ju je sa drugim ženama pripremala u kazanima.
Ela Barukčić je bila prva žena član narodnooslobodilačkog odbora i odbora AFŽa u selu Dragalovci.
Sreski odbor AFŽa za Srez Tešanj je formiran 23.03.1945. Za prvu predsjednicu izabrana je Ćamila Ajanović, a za sekretara Šemsa Galijašević.
Sve žene koje su ranije radile za NOP, nastavljaju sada sa još više žara. Stalno im se pridružuju nove, naročito iz partizanskih porodica, koje su sve mnogobrojnije. Tako, oslobođenjem Tešnja od okupacije, velikim proširenjem oslobođene teritorije u BiH i konačno oslobođenjem cijele naše zemlje, rad AFŽa postaje sve masovniji, a njegove forme raznovrsnije.
Teško je nabrojati imena svih žena Tešnja koje su bile uključene u ove aktivnosti. Pored omladinki, kojih je bilo najviše i o kojima je posebno mnogo pisano, kao i žena koje smo već spomenuli u početku ovog teksta, navest ću neka imena kojih se sada sjećam.
U održavanju analfabetskih tečajeva (naravno volonterski, bez ikakvih naknada), i uopšte u prosvjećivanju naših žena, naročito su se isticale Zlata Dedović, Hašmeta Imamović, Mevlida Alikalfić, Grozda Tešić i druge.
Aktivnosti na raznim pordučjima antifašističke borbe i borbe za oslobođenje su ispoljile: Mina Hodžić, Minka Subašić, Krista Tešić, Nikolija Pejić, supruga Steve Matkovića, Bisera Begović, Kosovka i Štefica Smailbegović, Hava Šišić, Milica Tanasić, sestre Anđa i Nata Jovanović (dok su bile u Tešnju), Zulejha Pašalić, Zejna Turalić, Hava Bilašević, sestre Ankica i Jovanka Božić, Hasnija Morankić, Emira Ferizbegović i druge.
Na kraju ću napomenuti da su da područja Tešnja u narodnooslobodilačkom ratu 1941.-1945.g. sa puškom u ruci učestvovale mnoge mlade žene. Od njih su tri poginule, a kao žrtve fašističkog terora stradala je 51 žena na širem području Tešnja. Njihova imena su navedena u knjizi “Tešanj i Tešanjski kraj 1918.-1945”.
U životu svih žena, a osobito Muslimanki, tokom rata i poslije oslobođenja, dešavaju se krupne promjene. To je naročito izraženo na selu. Do rata su žene bile isključene iz skoro svih tokova društvenog, a pogotovo političkog života. Bile su vezane isključivo za kuću, djecu, muža i zemlju. Nepismenost među ovim ženama bila je ogromna. Čim se zadjevojče Muslimanke su se morale kriti od pogleda svih muškaraca, izuzev rođaka. Pravno su bile slabo zaštićene, te nisu bile izjednačene sa muškarcima. U velikoj mjeri su bile ekonomski ovisne od svojih muževa, njihove naravi, dobrote i kulture. Dešavalo se da su od muževa bile napuštene, bez lične krivice i bez odgovarajućeg materijalnog obezbjeđenja ili obeštećenja.
Poslije narodnooslobodilačkog rata, svi ljudi naše zemlje se pravno izjednačuju pred zakonima, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost ili pol. Uvodi se isto porodično pravo za sve, brakovi se sklapaju i razvode u državnim institucijama, što ne smeta da se privatno obave i vjerski običaji, pa prema tome i šerijetski.
Žene se sve više uključuju u razne vidove društvenih aktivnosti. Veliki broj ih se opismenjava. Ženska djeca se sve više školuju. I na kraju, žene Muslimanke skidaju “zar”, to oličenje mraka i podčinjenosti, te otkrivaju svoje lice
Ovu akciju skidanja “zara” pomažu sve napredne i progresivne snage društva. Veliku podršku tome daju i napredni vjeroučitelji Tešnja. Objašnjavaju da otkrivanje ne predstavlja nikakav grijeh. Važno je da je žena čestita i poštena, a ne da li joj je lice otkriveno itd. U skidanju “zara” prednjače žene partizanskih porodica. Neke su se morale boriti sa zaostalim pogledima svojih muževa. Međutim, kada “zar” skinu starije žene, naročito iz uglednih porodica, onda i oni to prihvataju.
Tako npr. na Ravnima, u neposrednoj blizini Tešnja u kući Arifa Mularifovića održan je sastanak nekih žena tog naselja, na kojem su se trebale dogovoriti o otkrivanju. Tada je ustala Atifa, žena Smaila Hodžića, i prva rekla “ja skidam zar”. Ona je bila iz ugledne porodice Ahmet-efendije Hodžića, koji je također davao podršku ovoj akciji. To je uticalo na lakše odlučivanje ostalih žena, a osobito njihovih muževa.
Mnoge su se žene kasnije sjećale tužnih, a istovremeno i komičnih slučajeva vezanih za ovu veliku akciju. Neke su govorile da se osjećaju kao gole pred pogledom muškaraca, osobito onih za koje su znale da su se interesovali kako izgleda neka od njih, a koji ih sada prvi put vide bez “zara”. Neke starice su žalile što su veliki dio svog života provele u mraku, i blagosivljale one koji su to “izmislili”.
Tako je otprilike, ostvarena ova velika promjena u životu žena Muslimanki. Tada su svim ženama bili otvoreni putevi za bolji i pravedniji život i ravnopravnije odnose sa muškarcima. Zakon je za to dao velike mogućnosti. Svi društveni odnosi su je usmjeravali u tom pravcu, bez obzira što su mnoge žene dugo zadržavane tradicijom i patrijarhalnim pogledima, da brže pođu tim putevima. To je bilo mnogo više izraženo na selima nego u gradovima, gdje se tradicionalni odnosi brže mijenjaju.
Iz godine u godinu u Tešnju se povećavao broj školovanih žena, pa i u njegovim selima. Mnoge su se ubrzo poslije rata, nakon završenih srednjih škola, upisale na fakultete. Školovanje u avnojskoj Jugoslaviji poprima masovni karakter. Ono je obavezno i besplatno za sve. Kao rezultat takve prosvjetne politike i velike društveno-političke aktivnosti na tom polju, mnoge žene Tešnja stiču akademska zvanja kao prosvjetni radnici, ljekari, farmaceuti i inžinjeri. Njihov se broj stalno povećavao. Prosvjećivanju žena na selu se također posvećuje sve veća pažnja. Ova politika u poslijeratnoj Jugoslaviji se zasnivala na shvatanju da je školovanje najznačajniji put u emancipaciji žena i bržem razvoju cjelokupnog društva.
Šemsa Galijašević, Sarajevo, 20.02.2003., Žene Tešnja u NOP-u