Goražde je oslobođeno prvi put u mjesecu januaru 1942. godine. U njegovom oslobođenju su učestvovale jedinice crnogorskih partizanskih odreda. Neposredno po oslobođenju Goražda, Foče, Čajniča ili šireg prostora oko ovih gradova, počeo je da se razvija, intenzivan politički život. Pored osnivanja organa narodne vlasti, omladinskih organizacija i drugih činilaca NOP-a, prišlo formiranju i organizacija Saveza žena. Sjećam se da je, neposredno po oslobođenju Goražda, osnovana organizacija Saveza žena iz grada, a bilo ih je i iz obližnjih sela. Na skupštini je izabran odbor organizacije Saveza žena Goražda, čiji je predsjednik bila Branka Savić. U odbor su, koliko se sjećam, izabrane i Zifa Falagić, Ksenija Tanasković, Zuhra Alagić i Jelisaveta Đurović.
Konferencija je pred organizaciju žena Goražda postavila i konkretne zadatke. Oni su se sastojali u okupljanju što većeg broja žena u organizaciju i prihvatanju i popularizaciji ciljeva NOP-a. Posebno je bio naglašen zadatak na razvijanju bratstva i jedinstva među narodima. Pored toga, žene je trebalo angažovati na poslovima oko pripremanja odjevnih predmeta za vojsku, prikupljanje hrane i drugog što je potrebno za ranjenike i sl.
Na sprovođenju zadataka koje je postavila konferencija žena u Goraždu bile su aktivne mnoge Goraždanke. Među njima su se posebno isticale one koje koje su izabrane u odbor. Navešću pojedine primjere samo za neke od njih.
Zifa Fazlagić je bila jedna od najaktivnijih. Ona je i prije rata pripadala onoj grupi žena koje su više znale o društvenom životu od ostalih. Među prvima se uključila u aktivan rad. Okupljala je žene Goražda i sa njima držala sastanke na kojima im je govorila da se partizani bore za oslobođenje svih naroda Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, da su okupatori podjednako neprijatelji svim jugoslovenskim narodima i da se zato svi narodi moraju boriti protiv okupatora za oslobođenje. Pored političkog rada angažovala se isto tako predano na sakupljanju odjevnih predmeta za vojsku, opreme i hrane za ranjenike i bolesnike u fočanskoj bolnici i sl. Za njenu aktivnost saznali su kasnije i okupatori, pa su je, poslije povlačenja partizanskih jedinica iz Goražda, uhvatili Italijani, odveli u Pljevlja i strijeljali. I na strijeljanju se junački držala. Uzviknula je: “Živjeli partizani i sloboda!”, “Dolje fašizam!”.
I Ksenija Tanasković spada među najaktivnije žene Goražda. Njena aktivnost je bila poznata svim ženama. Sa većinom od njih je dolazila u kontakt, govorila im o ciljevima NOB-e, o bratstvu i jedinstvu, o zločinima koje vrše okupatori i njihove sluge ustaše i četnici i sl. Veliki broj žena je okupila na neposrednim zadacima koji su u to vrijeme bili pred organizacijom žena pa je tako organizacija žena u Goraždu bila vrlo masovna.
Zuhra Alagić, učiteljica i Jelisaveta Đurović su takođe bile vrlo zapažene. Bile su zadužene za idejno-propagandni i kulturno-zabavni rad među ženama u Goraždu. Bile su neumorne u radu. Organizovale su mnoga predavanja za žene. Za predavače su angažovale pojedine borce iz proleterskih i crnogorskih jedinica, kao i političke radnike sa terena. Žene su redovno upoznavane i sa uspjesima koje postižu partizanske jedinice, o borbama na istočnom frontu i drugim značajnijim događajima. I na kulturno-zabavnom polju je bilo uspjeha. Organizovano je nekoliko uspješnih priredbi. Posebno su bila značajna sijela koja su bila česta. Na njima su žene bile slobodnije pa su masovnije dolazile, što je bila dobra forma okupljanja. Na sijelima je ženama govoreno o mnogim pitanjima koja su ih interesovala; Zuhra je, kao učiteljica, davala i mnoge konkretne odgovore na pitanja žena. Zasluga Zuhre i Jelisavete je i u tome što su kulturno-zabavni politički rad u Goraždu uspjele objediniti, odnoso što su uspješno koristile sve mogućnosti koje su doprinosile aktivnijem i sadržajnijem radu. Tako su zajedno sa Dobrom Simićem, advokatom iz Goražda i Mušanom Imamovićem, učiteljem, koji su bili zaduženi za idejno-politički i kulturno-prosvjetni rad u Goraždu, organizovale niz političkih i kulturno prosvjetnih akcija.
Bila bi nepravedna ako ne bih istakla, pored žena koje sam pomenula, i Minu Imširpašić, Jelenku Čarapić, Maru Bosnić i Milevu Šekarić, koje su takođe bile vrlo aktivne na svim poslovima koje su obavljale žene u Goraždu. Bilo je i mnogo drugih žena, čijih se imena ne sjećam, ali znam da su bile vrlo aktivne.
Žene iz Goražda su najviše angažovane na prikupljanju hrane, odjeće i obuće za borce na položajima. Sjećam se da su formirane ekipe koje su odlazile u sela da sakupljaju žito, vunu, jabuke, suve kruške, suve šljive i sve drugo što je bilo potrebno za vojsku i partizanske bolnice. Sakupljene suve kruške su mljevene u vodenici pa su miješane sa brašnom, najčešće brašnom od zobi, od čega je pečen hljeb za partizane. Ovo je činjeno zato što nije bilo dovoljno brašna za prehranu partizanskih jedinica i naroda u ovom kraju. Od vune koju su žene sakupljale plele su džempere, čarape, rukavice, šalove i druge predmete potrebne za vojsku. Odjevne predmete su plele organizovano po kućama. Pored Goražda, žene iz goraždanske organizacije su odlazile u obližnja sela: Zupčiće, Kazagiće, Hubjere, Obarak, Sopotnicu, Vučetiće i Bačac, pa i neka druga sela. Značajno je napomenuti da su žene uspjevale da sakupe velike priloge. Nije bilo kuće koja se nije odazvala i češće davala priloge u raznim vidovima. Ilustracije radi da navedem samo jedan primjer. Jedna žena iz sela Zupčića, čijeg su muža ubili četnici, a domaćinstvo opljačkali, dala je svoj prilog koji se sastojao od 5kg vune i 10kg suvih krušaka, govoreći da je to za njene oslobodioce. Bilo je niz primjera da su žene najprije i najbolje razumjele i prihvatile NOP i nastojale da mu pruže što veću i konkretniju pomoć.
Mi smo nastojale da neobavještenim ženama Muslimankama objasnimo ciljeve NOP-a i pokažemo da se partizani bore protiv okupatora i njihovih slugu – ustaša i četnika, da se bore za slobodu svih jugoslovenskih naroda. U muslimanskim selima je kao posljedica dvomjesečnog divljanja četnika, njihovih zlodjela nad muslimanskim svijetom (ubistva, pljačka i uništavanje imovine) postojao osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja. Trudile smo se da ženama tih sela objasnimo ciljeve i značaj NOB-e kako bi one gledale na partizane kao na svoje oslobodioce. U tom pogledu su za kratko vrijeme postignuti vidni rezultati. Žene su izmjenile svoje dotadašnje gledanje na partizane i u početku sporije, a kasnije sve više se uključivale u aktivan rad.
Goraždanske žene su bile uključene i na rad u krojačkoj radionici koja je osnovana po oslobođenju. U radionici su krojena odijela, veš i drugo što je potrebno za vojsku. Žene koje su radile u radionici bile su vrlo aktivne. Nastojale su da se određeni poslovi što prije završavaju.
Aktivnost žena Goražda imala je svoga odraza i na mobilizaciju ljudi u partizanske jedinice. Naime, veliki broj muškaraca, a i žena iz Goražda i okoline stupio je u partizanske jedinice tokom 1942. godine. Jedan broj žena je biran i u NOOe. Bilo je i mnogo drugih aktivnosti.
Mislim da neće biti suvišno iako posebno naglasim da su žene mnogo doprinijele razvoju bratstva i jedinstva među narodima u Goraždu i okolini. Poznato je da su ustaše, a onda i četnici, izvršili velika nedjela nad nedužnim narodom. Podvojenost i nacionalna netrpeljivost je bila dostigla kulminaciju. Bratoubilačka borba je došla do punog izražaja na ovom području. Međutim, oslobođenjem Goražda i dolaskom partizanskih jedinica i formiranjem organizacije Saveza žena, kao i drugih organizacija NOP-a, počelo je da se stvara povjerenje, a onda sve više da se razvija bratstvo i jedinstvo. Na mnogim poslovima su se zajedno našle žene Muslimanke i Srpkinje, njihove su težnje bile iste – sloboda, ravnopravnosti i mir za sve koji pošteno misle i rade, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest. To je bilo i cilj NOP-a pa su se zato i žene brzo našle zajedno na tim poslovima.
Naima Akšamija, Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine : sjećanja učesnika