Tebi, drugarice, što za narod svoj prođe kroz pakao suza, mučenja i konclogora, što pogibe mlada, majka – daleko od svoje ljubljene dječice…
Vjekovni patnik nesalomive volje, nepokorena čela – to si ti ženo, što tisućljetima vučeš teško breme ropstva – duha nesalomljena. Kad ti smiona misao bića žuljavih ruku prizna tvoje prirodno pravo – ti žustro prihvati borbu njegovu, s njim zajedno krenu u krvavi boj.
Uz bok radnika – seljaka – borca, stavi se drugarica i u času kada joj zaprijetiše okrutne verige novog ropstva, povratak u tmine prošlosti, ona podiže odlučno krvavi stijeg.
Domovina te zove, ženo. Zovu te tvoji potlačeni, porobljeni sapatnici i suborci. Ne, nisu trebali da je zovu! Ona je pošla sama. Najsvjetlije žrtve na oltar svete oslobodilačke borbe položila je u prvim danima. Kad ljeti i jeseni 1941. godine, godine krvave pogibije mnogih koji stazu k novom životu popločiše svojim posvećenim tjelesima, krenuše prvi borci u boj protiv podlog dušmanina, gusti njihovi redovi bijahu protkani vama – ženama-borcima, ženama-junacima, velikim mučenicama vijeka u kojemu kroz urnebes pomahnitale rike izopačena civilizacija krči sebi put – dvadesetog vijeka. Vi ne zastadoste na putu kojim ste pošle, civilizacija laži nije uspjela ustaviti vas na vašoj trnjem posutoj stazi. Kad je odjeknuo poziv:
– Na oružje! –
on se od vaših grudiju odbi i zaječa kao eho visokih plamenih brda nepokorene vaše divlje balkanske domaje. Njezin plamen, plamen slavonskog Balkana zahvati, sve što misli. I tu na skrajnjem sjeveru vaše napaćene domovine, na lažnoj granici Istoka i Zapada – vi se odazvaste pozivu probuđenog čovjeka:
– Na oružje! U boj!
Ponosna čela okružena zlokobnim žbirima kroči pločnicima svoga grada mala studentkinja, koja si je postavila životni zadatak: pomoć radnom seljaku – Sara Bertić. Divljoj pohoti pobješnjelog krvnika ne može se oduprijeti slabašno tijelo. No vedar duh ostade u svom slomljenom ruhu i ponosna čela stupi ona pred svoje krvnike.
– Borila sam se za pravdu i umirem za nju… Nijedna suvišna riječ ne pređe usne junačke djevojke, mlade agronomke koja je u prvim danima narodnog otpora spremala uništenje krvnika naroda svog. Njezin rođeni Osijek trebao je postati grob uljeza i izdajnika. Na neopisiva mučenja odgovorila je ledenom šutnjom prezira. Majku njezinu patile su zvijeri pred njom. No i majka stoičkim mirom podnese muke poniženja, koja joj je nanio dušmanin.
Kada se pločnikom razlježe šum koraka zvjerski izubijanih tabana herojske žene opkoljene bajonetama fašističkih grdoba, smješak neustrašiva borca pozdravi s njezina lica okupljenu gomilu.
Majka je polazila na stratište, a kćerka heroj podnese ne spustivši pogleda još i ovo poslednje mučenje, da bi čas zatim proslijedila istom stazom. Krvnički plotun presječe mladi život, ali ovjekovječi spomen njen u narodu njezinom.
Još je bezbroj žena heroja i mučenika utiralo stazu do osječkog strijelišta nepokleknuvši pred zatiračima slobode i ljudskog dostojanstva. Ana Vukašinović, Frankova, Nolova, učiteljica Radivojević – ostaviše iza sebe dječicu sitnu i… armije osvetnika.
Jesenjega dana godine devetstotinačetrdesetiprve, nepokolebiva u dubokoj vjeri u veličinu pretstojećeg djela svoje Partije – Komunističke Partije, ne posumnjavši ni časa u pobjedu istine nad laži, svjetla nad tminom – pođe između mnogih drugih putem svoje drugarice Sare Bertić, putom na kojem je tragove krvi skrio list, što ga jesenji lahor raznosi sa stabala šumice, koja okružuje zlokobno strijelište – tim putom pođe Milica Križan, seljačko dijete, ponos i uzdanica majke svoje i ponos svog patničkog naroda. I ona popuni svojim tijelom jednu od mnogih i mnogih grobnica, što ih prokleta za sva vremena zvijer fašizma posija širom naše domovine.
Stopama njihovim polazi još bezbroj drugih prema Jasenovcu, Gradiški i drugim grobljima, natapajući plodno tlo potocima suza i rijekama krvi. Prolaze seljanke i građanke – Osijeka, tog grada nacističko-ustaških ljudoždera i njegove okolice. Marija i Leposava, Pavka i Zorka, Srpkinja pored Hrvatice, žene svih vjera i narodnosti, staleža i naziranja – krenuše krvavim stopama, popločaše staze i bogaze, kojima danas…
…nakon dvije godine kreću nepregledne kolone. Povezača marama na glavi, a karabin na ramenu.
Danas…dušmanin kleca, on će pokleknuti, a djelo Sare i Milice ostvaruje se.
Z-S, Kulturni prilozi, broj 2., 1943.