Kišne noći 12. juna 1943. spuštala se kolona niz strminu, kuda su nekada balvani jurili ka reci Sutjesci. Kiša je natopila zemlju, a ljudi i konji su pomešali lišće, grančice i zemlju u gusto lepljivo blato. Koračam u toj dugačkoj koloni umornih, pospanih, iscrpljenih vojnika, žena i dece. Jedva izvlačim noge iz te lepljive mase. Crna noć. Sudaram se sa drugom ispred sebe. Tek po dodiru osetih da je čovek, jer mi se dešavalo da udarim u drvo ili preko konja koji je od umora pao.
Moj 4. (bjelopoljski) bataljon u hodu je prebrojavao žive. Još uvek se oseća prisustvo poginulih, nezakopanih. Znamo da su se ispred nas probile mnoge brigade, da su ranjenici Centralne bolnice sa nama, da moramo izdržati do kraja. Zastajemo da bismo propustili tifusare, ranjenike, žene i decu. Posrću iznemogli i poderani, gladni. Bore se protiv smrti i blata koje se lepi i upija u same kosti. Čini mi se da smo svi mi koji smo preležali tifus hodali kao živi kosturi. Otupeli za sve osećaje sem jednog — da treba ići napred. Stalno kao da čujem glas: “Još malo snage, još malo napora! Izdržati još ovu noć i dan!” Bile su to reči savesti koje pokreću i one za koje sam mislila da ne mogu dalje. Prilazi mi Đorđe Stanić(1) i tihim glasom reče: “Znaš li da jedva koračam, ali sam srećan da sam sa drugovima”.
Nisam u stanju ništa da mu odgovorim. Strepim za njega, jer smo ga pre nekoliko nedelja oslobodili zarobljeništva. Krećemo dalje niz ovu strminu, pridružuje nam se Lale Vuksanović. Govori o ozbiljnosti situacije i završava rečima “Biti il’ ne biti, pitanje je danas”. Posle nekoliko trenutaka, Lale dodade: “Ti, Deso, znam da je tvoj brat Vuko ostao u gerili, gledaj da budeš danas uz mene”.
Kolona nastavlja svoj put. Neko se diže iz blata, drugi pada. Gledam decu koju majke izvlače iz blata, prepoznajem Daru Međedović, sva se nadvila nad Šanjom koju već dve godine vodi. Devojčica je kost i koža. Bez osmeha i suza. Susreću nam se pogledi i Dara zna da joj ne mogu pomoći. Zatim nailazi Stana Žulić sa dvoje dece. Dugo se već znamo. Cela je porodica u partizanima, stariji sin i kćerka nose puške, a ona se bori za goli život ovo dvoje. Sustigoh Ljubu Radosavljević sa devojčicom od tri godine. Uzeh od nje malu da je poljubim. Kad bih imala da joj pružim bar parče hleba ili konjskog mesa! Prisustvo ovih poznatih i nepoznatih žena, dece, ranjenika i tifusara još više je širilo bol u našim srcima i taj bol i
tuga pretakli su se u neku neizmernu snagu koja postaje i najjači štit.
Pred zoru 13. juna spustili smo se do Sutjeske. Opkoljeni planinama, stenama i bunkerima, sve kao da se nadvisilo nad ovim tesnacem. I ta brda i ti prokleti Nemci, i ta njihova avijacija i ta sva sila bezmerna koja se okomila na nas borce i narod. Čujem šapat drugova: “Deset ili dvadeset njihovih nahranjenih i dobro naoružanih na našeg jednog!”
— Odlučiće bombe — reče neko.
— Sa jednom bombom možeš ubiti deset — umeša se u razgovor Lale.
Razgovor je prekinut deljenjem kačamaka. Dobili smo po jednu malu ovalnu gukicu. Kačamak je grebao osušeno grlo i ispucala i ranjava usta. Neko je govorio glasno, skoro vikao. Rekoše da se komandant Sava ljuti na neke komandante bataljona. Ta snažna ličnost uliva poverenje i poštovanje. Vetar nanese poneki jauk ranjenika. Borci polegli po vlažnoj zemlji. Sutjeska teče, a njen šum prigušen ljudskim patnjama. Neko odlazi u patrolu. Svi očekujemo poziv za napad. Nešto mi se steglo u grlu, ruke mi se tresu. “Plašiš se” — govorim sebi. “Gladan sam” — reče neki drug. “Ćuti, zar sada misliš na hranu” — odgovori mu Milena.
— Pokret, pokret! Polazimo! začu se nekoliko glasova.
Pokrenuli smo se, nastupilo je neko olakšanje, bombaši su pošli napred. Prešli smo Sutjesku, svaki je borac i bataljon zauzeo svoj položaj. Došli smo do ispred samih neprijateljskih bunkera. Bili su ukopani i kamuflirani zelenim granama. Nastala je neravnopravna borba. Bombaši su zauzeli jedan deo bunkera, Nemci su se uporno borili. Pomešali smo se…
Borba je trajala do neko doba posle ponoći. Videla sam kako je poginuo Lale Vuksanović, kako je smrtno ranjen Zeković. Da li je poginuo i Đorđe Stanić? I kada sam toga dana previla Miloja Dobrašinovića i Miljana Baletića, sa kojim sam pošla da tražim glavninu brigade, osetila sam da više nisam u stanju da hodam, jer mi je nemačka bomba odnela jedan deo na levoj nozi. Previo me je neki lekar.
Tu sam saznala da je iz našeg bataljona, koji je brojao 120 boraca, poginulo i ranjeno oko 70.
Uvek ću biti zahvalna Mileni Rudić, jednoj od najhrabrijih boraca naše brigade, koja me je ranjenu prenela preko Sutjeske, ali će večno u meni živeti i lik mrtve drugarice Milice Vlahović, koja je žrtvovala sebe da bi me sačuvala.
Desa Bulatović,Treća proleterska sandžačka brigada: zbornik sećanja
(1) Đorđe Stanić, rođen u B. Polju, student prava, poginuo na Sutjesci.