Prvih dana pete ofanzive glad je postala stalni pratilac naših jedinica. Komore su razdijelile ono malo rezervne hrane, a konji komore su, jedan po jedan, brzo iščezavali u kazanima naših kuhinja. Gulili smo bukve i ispod kore kupili sok. Ruke su nam uz put brstile lišće i kupile razne trave. Svima su nam pozelenila usta od te neobične hrane.
To su bili oni teški — najteži dani naše oslobodilačke borbe kada su Nijemci, Talijani i njihovi pomagači krenuli svom snagom i ratnom tehnikom da unište glavninu Narodnooslobodilačke vojske, sa Vrhovnim štabom i drugom Titom.
Posljednji obruč opasali su na prilazima Miljevine. Poslije marša i uzastopnih borbi stigli smo noću 12. juna u blizini Miljevine. Tu smo se smjestili u jednom šumarku. Saznali smo da će naša brigada vršiti proboj obruča pred samom Miljevinom. Užurbano smo se spremali. Svi vojnici i rukovodioci su se okupili izjutra. Niko nije izostao, mada smo svi bili duboko potišteni, jer je nekoliko dana ranije poginuo komandant brigade Vako Đurović, omiljeni drug i starješina.
Na ovom sastanku je govorio komesar brigade Vojo Nikolić. On nas je upozorio da u toku dana brigada treba da probije posljednji obruč ove neprijateljske ofanzive, da mora uspješno i neodložno savladati i ovu prepreku, jer se na njenom pravcu proboja kreću Vrhovni štab i drug Tito.
“Poslije ove borbe”, rekao je komesar na kraju “neće biti ovolikih teškoća, biće hrane. municije i odmorićemo se prije novih borbi”.
Mi smo prikupljali i posljednju snagu da se svom silinom bacimo na neprijatelja. Imali smo malo municije i ručnih bombi, a od teškog naoružanja gotovo ništa nije ostalo. Sve je zakopano ili uništeno. Nijesmo imali ni po desetak metaka da podijelimo. Trebalo je čuvati svaki metak i upotrijebiti ga najkorisnije.
Preduzeti napad u toku dana, slabije naoružani i iscrpljeni, jedan protiv 20 do 30 neprijateljskih vojnika, izgledalo je nemoguće. Bili smo toliko iznureni da su mnogi drugovi padali i umirali u stroju od gladi i iscrpljenosti. Drugi su padali u koloni, lišavajući sebe života, ili moleći drugove da ih ubiju, da ne bi pali u ruke neprijatelja.
Polazimo u napad na brdo Siljevac. Kišovito i maglovito jutro išlo nam je naruku i omogućilo da se približimo i iznenadimo neprijatelja. Nijemci se nijesu nadali da ćemo izjutra poći u napad, pogotovu u situaciji kakvu smo imali poslije dugih danonoćnih borbi.
Cio stroj je pošao u napad. “Naprijed, drugovi, pred nama je komandant bataljona!” — viknuo je neko iz stroja.
“Uraaa, Uraaa” — odjekivalo je iz boračkih grla.
Počela je teška borba na život i smrt. Nijemci hoće da nas zadrže, da nam onemoguće prolaz, da nas unište. Mi se silovito i nezadrživo probijamo naprijed. Ranjenike ostavljamo, a drugi ih prihvataju, da bi što veći broj bio u napadu. Daljina izmeću nas i njih sve više se smanjuje. Dižu se pravi oblaci od mnogobrojnih eksplozija duž grebena i padina prema Miljevini. U toj paklenoj vatri prorjeđuje se naš streljački stroj, ali moral ostaje na istoj visini. Gdje padne proleter dolazi drugi, ne čekajući naređenje, prihvata oružje iz ruku poginulog, i nastavlja borbu. Poslije neuspjelih pokušaja da nas zadrže, Nijemci su počeli da se povlače.
Drži se još jedno uzvišenje na lijevom krilu. Nijemci ga grčevito brane. Naši bombaši pošli su da ga savladaju. Mi ih štitimo vatrom. Jedan od bombaša — Špiro Đurašković — bio je smrtno ranjen, ispred njemačkog rova. Nijemci hoće da ga živa uhvate. Izgledalo je da će ga zarobiti. Izvlačeći ga, drugi je pao, a treći bio ranjen. Nijednog od palih i ranjenih drugova nijesu zarobili.
Nijemaca je ostalo mnogo na bojištu. Došli smo do bogatog plijena, oružja i municije. Zarobljeno je i 8 njemačkih konja koje smo podijelili jedinicama, da bi se potkrijepile konjskim mesom.
Ostala je još jedna prepreka — prijeći Miljevinu, gdje su krstarili njemački tenkovi. Neprijatelj nije ni slutio da mi imamo protivtenkovsko oruđe. Na početku ofanzive Vrhovni štab je naredio da se uništi teško naoružanje. Mi smo se bolom, sa suzama u očima, rastajali od mitraljeza i teškog naoružanja, zakopavajući ga ili uništavajući samo da ne bi palo u ruke okupatoru. Ali borci 2. proleterske brigade, koja je toga dana sa nama dejstvovala, sačuvali su protivtenkovski top, uzimajući na sebe odgovornost da će ga u svakoj situaciji čuvati i nositi. Ovaj top koji su sačuvali omogućio je u kritičnom trenutku da naše jedinice savladaju i posljednju prepreku na Miljevini i pruzi Sarajevo — Višegrad.
Artiljerci 2. proleterske brigade su uspjeli da se 13. juna neopaženo privuku blizu mosta, na drumu kod Miljevine. Prva naša granata uništila je jedan tenk. Naredna granata teško je oštetila drugi. Ostali su se dali u bjekstvo, jer su bili iznenađeni prisustvom našeg protivkolca i preciznošću artiljeraca.
Njemačka zamisao da uništi glavninu naših snaga nije ostvarena — mi smo pošli u nove velike okršaje i pobjede.
Marko Orlandić, Četvrta proleterska crnogorska brigada: Zbornik sjećanja