IZVJEŠTAJ DR IVANA RIBARA OD 29. NOVEMBRA 1943. O RADU IZVRŠNOG ODBORA AVNOJ-a U RAZDOBLJU IZMEĐU PRVOG I DRUGOG ZASJEDANJA AVNOJ-a(1)
Drugovi i drugarice vijećnici,
Prošlo je godinu dana kako je osnovan AVNOJ. Danas više nego ikada prije, a naročito kad osmotrimo unatrag tok i razvitak unutarnje i spoljne vojne i političke situacije, možemo s punim pravom da utvrdimo činjenicu da je osnivanje AVNOJ-a bilo zaista prvi i najveći unutarnji politički događaj nakon kapitulacije stare Jugoslavije.
Nove demokratske snage organizirane od Komunističke partije, koje su nikle u borbama naših ustanika, najrodoljubivijih i najslobodoljubivijih sinova i kćeri naroda Jugoslavije, povele su Narodno-oslobodilački pokret i na tom širokom putu našle su se zajedno s pripadnicima starih političkih građanskih stranaka i grupama istaknutih boraca za demokratiju a protiv reakcije u staroj Jugoslaviji.
Taj potok političkog demokratskog strujanja iz stare Jugoslavije ulivao se, pod rukovodstvom Komunističke partije, u široku rijeku, da ne kažemo more, nove, snažne, istinske demokratije iskovane u Narodno-oslobodilačkoj borbi u svetom otadžbinskom ratu protiv fašizma.
Tako je AVNOJ već pri samom svom osnivanju i sastavu postao zaista pretstavnik i nosilac svih tih demokratskih snaga, povezanih međusobno na liniji Narodno-oslobodilačke borbe, bez obzira na sve od prije postojeće razlike, naročito po pitanju nacije, vjere i političko-partijske pripadnosti.
AVNOJ nije osnovan da bi sastavljao memorandume, projekte i izdavao dekrete, a još manje da bi ove upućivao našim saveznicima i javnosti, kako bi ishodio priznanje, odobrenje i garancije za buduće uređenje Jugoslavije nakon dovršenog pobjedonosnog rata. Takovim papirnatim projektima, memorandumima i dekretima moraju da se služe samo vlade, ili neki politički odbori u emigraciji, bez vojske i naroda, pa tako i izbjeglička jugoslovenska vlada i s njom zajedno vođstva starih političkih partija koja su ostala bez naroda i koja očekuju svoj spas i povratak u zemlju, kao i uspostavu stare Jugoslavije, isključivo i jedino izvana, od podzemnih reakcionarnih klika, a iznutra pomoć petokolonaša i izdajnika Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića i Rupnika. Demokratske snage pretstavljene u AVNOJ-u, preuzimajući u svoje ruke kormilo Narodno-oslobodilačke borbe, pozvale su sve Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce i Makedonce kao i muslimane na ustanak i borbu protiv okupatora i njegovih slugu, a naročito protiv četnika Draže Mihailovića, ministra jugoslovenske izbjegličke vlade i zamjenika kralja Petra – a za slobodu, pravdu i za narodnu vlast.
Tako je AVNOJ pri svom osnivanju mogao da dobije obilježje jednog najvišeg političkog tijela, koje je moglo da odgovara tadanjem razvoju unutarnje i spoljne političke situacije. Prema tome, AVNOJ je pri svom ostvarivanju postao mjerilo tadanje jakosti naše Narodno-oslobodilačke borbe.
Prije osnivanja AVNOJ-a, Vrhovni štab, na čelu sa svojim komandantom drugom Titom, pretstavljao je isključivo ne samo borbeno jedinstvo naroda Jugoslavije, ne samo vojno, već i političko vođstvo. U vezi s tadanjim razvojem političkih i vojnih događaja morao se učiniti korak naprijed: ostvariti jedinstveno političko vođstvo Narodno-oslobodilačke borbe za cijelu Jugoslaviju, koje će istodobno biti i nosilac vlasti na oslobođenoj teritoriji, a koje će omogućiti svima rodoljubima na cijeloj teritoriji Jugoslavije da se makar i u posljednjem momentu priključe borbi, i da pomognu tako ubrzati punu i konačnu likvidaciju fašizma, ustaštva, četništva i petokolonaštva.
Notorni su spoljni i unutarnji politički momenti koji su opredijelili osnivanje AVNOJ-a prije godinu dana: slom Hitlerove ofenzive na Istočnoj fronti, prelaz Crvene armije u ofenzivu, iskrcavanje anglo-amerikanske vojske u Africi. Nije baš slučajno da je osnivajuća skupština AVNOJ-a sa svoje svečane sjednice pozdravila branioce Staljingrada. Jer, staljingradski borci zatvorili su Hitleru put ne samo prema Moskvi i Bakuu, već su porušili sve njegove planove za ofenzivu na Egipat, Siriju i Tursku te za spajanje s japanskim imperijalistima u Indiji.
Na terenu naše unutarnje političke situacije, odlučnu je ulogu odigrala činjenica razgolićavanja protunarodne reakcije. Izbjeglička jugoslovenska vlada u Londonu identificirala se u potpunosti sa izdajom svoga ministra Draže Mihailovića. A ta izdaja bila je već tada dokumentovana. Nu, i naš tadanji vojni položaj odlučan je bio za ostvarivanje jednog vrhovnog političkog tijela. Ofenzivi naših saveznika pridružila se i naša Narodno-oslobodilačka vojska. Trebalo je zadavati što jače udarce neprijatelju kako bi morao da održava u Jugoslviji što veće kontingente svoje vojske, koje neće moći da upotrebi ni na Istočnoj fronti, a niti da ih prevaža iz Jugoslavije, odnosno sa Balkana za Afriku.
AVNOJ je uzeo na sebe svjesno naziv Antifašističkog vijeća da bi dokazao saveznicima i cijeloj našoj javnosti da pored Vrhovne komande iz našeg Narodno-oslobodilačkog pokreta, a pomoću Narodno-oslobodilačke vojske, može da nikne i da se ostvari jedno vrhovno političko tijelo, koje će politički dejstvovati na satiranju fašizma.
AVNOJ je u svojoj Rezoluciji i Proglasu osudio izdajnički rad Draže Mihailovića i izdajničko politikanstvo jugoslavenske izbjegličke vlade, a ujedno podvukao značaj i ciljeve našeg Narodno-oslobodilačkog pokreta kao i liniju naše Narodno-oslobodilačke borbe.
Jedino na toj i po toj liniji radio je Izvršni odbor AVNOJ-a, od prvog dana osnivanja kao istinski i pravi pretstavnik Narodno-oslobodilačkog pokreta za cijelu Jugoslaviju i kao glavni nosilac i organizator narodne vlasti.
Od prvoga dana osnivanja, Izvršni odbor nastojao je da AVNOJ postane centar svih patriotskih i slobodoljubivih snaga Jugoslavije, kao i organizator političkih akcija u širokim narodnim masama, a u cilju mobilizacije svih narodnih snaga. AVNOJ postaje organom borbe naroda Jugoslavije za svoje nacionalno oslobođenje.
S druge strane, Izvršni odbor nastojao je da AVNOJ postane nosilac i organizator narodne vlasti, da postavi temelje istinske demokratije kakovu zahtijevaju široke narodne mase, a prije svega temelje onim principima na kojima će počivati i biti izgrađena buduća zajednica naših samostalnih i nezavisnih naroda.
Od prvoga dana Izvršni odbor svesrdno je pomagao svim raspoloživim i mogućnim sredstvima našu Narodno-oslobodilačku vojsku i Partizanske odrede.
Jačanje jedinstva i bratstva naših naroda, ujedinjavanje svih snaga i prikupljanje svih materijalnih sredstava u službi svete domovinske borbe, a što tješnje i čvršće povezivanje pozadine s frontom za uspješnije vođenje rata, usmjeravali su svaki rad Izvršnog odbora od samoga početka.
Izvršni odbor se trudio da u smjernicama Rezolucije, primljene na prvom skupštinskom zasjedanju AVNOJ-a, udari odmah u početku temelje za svoj budući rad.
Izvršni odbor, još za vrijeme svog mirnog bavljenja u Bihaću, postavio je osnovna načela na području čitavog javnog, prosvjetnog, socijalnog, privrednog i vjerskog narodnog života. Razumije se da se pretežni dio njegove djelatnosti ticao svih onih aktuelnih pitanja od kojih zavisi privredno, kulturno i uopće političko pridizanje seljaka. U tom poslu povezao se rad Izvršnog obora s radom ženskih i omladinskih organizacija.
Još u svom početku rada nailazio je Izvršni odbor i na poteškoće. Jedna od glavnih bila je što nije mogao u svome radu jednako i u isto vrijeme da obuhvati cijelu oslobođenu teritoriju.
Na zajedničkoj konferenciji pretstavnika narodno-oslobodilačkih odbora i pozadinskih vojnih vlasti sa oslobođene teritorije, održanoj u Bihaću, fiksirane su točno dužnosti jednih i drugih u pozadinskom radu. Zaključci doneseni na toj konferenciji imali su da posluže kao uputstvo za koordinirani rad svih narodno-oslobodilačkih odbora i svih vojnih pozadinskih vlasti na cijeloj oslobođenoj teritoriji.
Da bi se AVNOJ povezao sa narodno-oslobodilačkim odborima i da bi se bolje i jače povezala podjednako na cijeloj oslobođenoj teritoriji, narodna vlast pristupila je osnivanju okružnih, oblasnih i pokrajinskih narodno-oslobodilačkih odbora, te zemaljskih vijeća narodnog oslobođenja za pojedine jedinice. Još prije osnivanja AVNOJ-a postojala je Osvobodilna fronta slovenskog naroda. Zbor Osvobodilne fronte, održan prvih dana mjeseca oktobra ove godine u Kočevju, izabrao je članove Izvršnog odbora i vijećnike za AVNOJ. Danas Osvobodilna fronta u potpunosti pretstavlja Zemaljsko vijeće za Sloveniju. U mjesecu junu ove godine na Plitvičkim Jezerima konstituisano je Zemaljsko vijeće za Hrvatsku, a pre par dana u Mrkonjić-Gradu za Bosnu i Hercegovinu, zatim su osnovana vijeća za Crnu Goru i Boku, te Sandžak. Za Srbiju i Makedoniju očekujemo također uskoro osnivanje jednakih vijeća. Pored ovih zemaljskih vijeća imademo danas Pokrajinski narodno-oslobodilački odbor za Dalmaciju, oblasne odbore za Bosansku Krajinu i Istočnu Bosnu kao i okružne odbore u svim krajevima oslobođene teritorije.
U Jugoslaviji je osnivanje AVNOJ-a, kao i ostalih zemaljskih vijeća, od velike većine našeg naroda primljeno s razumijevanjem i odobravanjem. Široke narodne mase primile su AVNOJ kao pravu i jedinu svoju narodnu vlast za cijelu Jugoslaviju.
Izbjeglička jugoslavenska vlada nije utrošila ni jedne riječi za AVNOJ, kao niti prije za našu narodno-oslobodilačku vojsku i partizanske odrede, kao ni za sav Narodno-oslobodilački pokret, podržavajući već tada Dražu Mihailovića kao jedinog svog političkog eksponenta za Jugoslaviju.
Sa svoje svečane skupštinske sjednice uputio je AVNOJ pozdravne telegrame našim saveznicima. U telegramu upućenom drugu Staljinu dali smo izraz zahvalnosti naroda Jugoslavije spram naroda SSSR-a zbog velike snage koju dobivamo kao saveznici SSSR-a. Ovu je zahvalnost Izvršni odbor stalno i neprestano naglašavao svuda i svagdje, ističući da kako god je stara Jugoslavija bila u neprijateljstvu spram SSSR-a sve do posljednjeg momenta, do dana izbijanja rata, pa je zbog toga i doživjela takvu sramotnu aprilsku kapitulaciju, tako će buduća, nova demokratska Jugoslavija, smatrati za svoj osnovni politički princip najtješnji oslonac na veliki Sovjetski Savez, koji je jedini kadar da zaštiti male narode od jarma ma kojeg bilo imperijalizma. Naglašavanjem trajnog i nerazdruživog bratstva u oružju između naroda Jugoslavije te naroda SSSR, skovanog u borbi, a kojeg nitko i nikada neće moći više da razdruži, podvučena je i od strane AVNOJ-a naša nova narodna politika koja odgovara željama, čuvstvima i potrebama našeg naroda.
Istodobno u svojim telegramima Ruzveltu i Čerčilu dali smo izraze pripravnosti naših naroda da će sudjelovati zajedno sa saveznicima u borbi protiv fašističkih zavojevača do potpunog njihovog uništenja, da će izdržati do kraja izvršavajući savjesno i svjesno sve obaveze u toj gigantskoj borbi protiv sila fašizma i reakcije. Toj obavezi ostao je Izvršni odbor uvijek u potpunosti vjeran i odan.
Još u Bihaću Izvršni odbor zaključio je raspisivanje Zajma narodnog oslobođenja u visini od 500 milijuna dinara. Da ovaj zajam ima i svoj veliki politički značaj ne treba posebno da naglašavam.
Uslijed neprijateljske Četvrte ofenzive, krajem januara ove godine, pa onda Pete ofenzive, Izvršni odbor bio je stalno u pokretu i borbama zajedno sa jedinicama Narodno-oslobodilačke vojske. Izvršni odbor nakon što je ostavio Bihać nije mogao više da pokreće unutarnja politička pitanja. Kratko vrijeme mirnoga rada u Bihaću, iza toga pokret s vojskom, pa raspored članova Izvršnog odbora po vojnim jedinicama, pa na kraju gubitak i otsustvo dvije trećine članova Izvršnog odbora, onemogućiše nam da donesemo izborni rad u definitivnoj redakciji, kako je to bilo predviđeno u prelaznim naređenjima Rezolucije o organizaciji AVNOJ-a.
Nu, iako stalno u pokretu pred neprijateljskom ofenzivom, Izvršni odbor bio je stalno u kontaktu sa Vrhovnim štabom, pa je tako bio u mogućnosti da daje izjave za javnost i upućuje note saveznicima zajedno sa Vrhovnim komandantom.
Našoj narodnoj demokratskoj politici stalni su protivnici jugoslavenska izbjeglička vlada i vođstva svih starih političkih građanskih stranaka i grupa. Međutim, o njima mi ne vodimo mnogo brige. Danas su ta vođstva, skupa sa svojom vladom, izgubljena za narod. Narodi i bivše pristaše tih stranaka gledaju u njima ne samo bjegunce, već i neprijatelje naroda. Zajedno sa bandom oko Nedića, Ljotića, Pavelića i Rupnika razgolićena je i velikosrpska izbjeglička klika a s njom zajedno i reakcionarna klika oko Mačeka.
Druga je činjenica posredi koja nas više zabrinjuje. To je podržavanje bivše stare Jugoslavije i starog protunarodnog jugoslavenskog rukovodstva kao i šovinističkog velikosrpstva, sa svima onim faktorima koji su za održavanje stare Jugoslavije neizbježivi, od strane one reakcionarne klike koja ne želi uništenje fašizma, nego je za kompromis s njime, i koja pokušava odugovlačenjem rata i odlaganjem drugog fronta utjecati na politiku Engleske i Amerike. Kralj i monarhija su ti faktori oko kojih se kupe sve reakcionarne klike svih nijansa koje spremaju i organizuju agresiju nove demokratske Jugoslavije i demokratskih narodnih masa putem bratoubilačkog rata.
I dok se s te strane, otkuda i dolazi reakcija, ćutke prelazi preko jedne poznate istine, koja je povezala sve narode Jugoslavije, da će sami bez ičijeg uticaja ostvariti za sebe čista načela demokratije, dotle ipak danas doživjesmo da Radio London citira izvještaje našeg Vrhovnog štaba o uspjesima naše Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda. I kako god smo izdržali prvašnje laži u pogledu uspjeha Narodno-oslobodilačke vojske, jer su ovi pripisivani, Draži Mihailoviću, tako ćemo izdržati strpljivo i zakulisan rad reakcije i svih onih podzemnih sila kojima ne ide u račun nova, demokratska Jugoslavija, koja treba da bude uređena federativno, na principima čistog narodnog samoodređenja. Samo što će ovo vrijeme kraće da traje zahvaljujući nepobjedivoj Crvenoj armiji, na čelu sa maršalom Staljinom, i pomoći naših saveznika Engleske i Amerike. Pored našeg Narodno-oslobodilačkog pokreta i Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, koji će umjeti da brane tekovine postignute u borbama, te političke svijesti naših naroda, podučit će reakciju i naši saveznici, a naročito bratski Sovjetski Savez i široke demokratske mase Engleske i Amerike.
U toku minule godine odigrali su se krupni vojnički i politički događaji kod nas i izvan naše zemlje. Ofenzivna snaga i premoć naših saveznika na kopnu i moru te u vazduhu, kako na Istoku, gdje Crvena armija potiskuje i zadaje teške udarce Hitlerovim razbojničkim bandama, tako i na Jugu, gdje su anglo-amerikanske armije prenijele ratište u Italiju, a zatim veliki priliv novih snaga u našu Narodno-oslobodilačku vojsku i partizanske odrede, veliki uspjesi naše Narodno-oslobodilačke vojske, naročito u Srbiji i Makedoniji, kapitulacija Italije, uništenje njenog fašizma – sve su to važni vojni događaji. A činjenica da izbjeglička jugoslavenska vlada u Kairu nije danas više partijska, koncentraciona, odnosno koaliciona, već činovnička i privremena, zatim ustanak i pokret u Hrvatskoj, ulazak Hrvatske seljačke stranke na liniju Narodno-oslobodilačke borbe, napuštanje pokvarene gospode i vođe Mačeka, koji još danas stoji u rezervi prepuštajući sudbinu Hrvatske stranom uticaju, a do toga, do svršetka rata razbojnicima Paveliću i njegovim ustašama te okupatoru, i, na kraju, osnovana zemaljska vijeća za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Boku te Sanžak – krupni su naši politički unutarnji događaji. Jedni i drugi, vojni i politički događaji, snažno su utjecali na opredjeljivanje naših naroda.
Njihovi zahtjevi i težnje danas su više nego jasni. Najsvjesniji politički naši borci još od prvog dana ustanka u Srbiji i Crnoj Gori znadu dobro za koga, zašto i protiv koga se bore. Ova politička svijest kroz minulu godinu dana zahvatila je široke narodne mase svuda i svagdje, po selima i gradovima na oslobođenoj i neoslobođenoj teritoriji. Ova politička svijest danas je budna. Ona reagira protiv fašizma i domaće izdaje a ustremljena je ka svetoj našoj otadžbinskoj borbi.
Upravo ta politička svijest, iz koje izviru težnje i zahtjevi naših naroda dali su dinamiku našem Narodno-oslobodilačkom pokretu u minuloj godini. Intenzitet Narodno-oslobodilačke borbe i uspjesi, vojni i politički, probudili su savjest u masama nezavisno od stranog utjecaja. Ona putem jedinstvene volje ostvaruje naše narodno pravo. Narodne pravice dobijaju svakim danom sve više i jače svoj pravi sadržaj. Sve latentne sile ispoljavaju se u današnjem otadžbinskom ratu, pa tako i ova sila narodna sa svojim opravdanim prirodnim zahtjevima. U narodnim pravicama izraženi su svi zahtjevi i težnje naših naroda. Pravo je naroda da oni budu jedini nosioci i izvor svekolike vlasti u svojoj zemlji. Istinska, prava demokratija koli politička, toli ekonomska i socijalna, mora da se ostvari. Narodi će sami da kroje sebi sudbinu i zato je danas već jasno i nedvoumno jedno: naši narodi hoće da žive u jednoj federativno uređenoj demokratskoj zajednici. Narodi naši za ostvarenje ovog svog zahtjeva stvorili su sve pogodbe koje su za ovo potrebne. Pored ostvarenog narodnog prava imaju danas oni i sankciju za zaštitu toga prava. Narodno-oslobodilačka vojska branit će oružjem u ruci ovo stečeno pravo.
Ovo pravo naših naroda je originalno. Ono je samo naše. Ono nije nastalo na osnovu kompromisa, ugovora, zasluga, trampe i darovanja, već samo na osnovu borbe i samo borbe za nacionalno oslobođenje. A, sa ovim u vezi, i na osnovu političke svijesti koja se rodila najprije u redovima boraca pa poslije u širokim masama.
Prema svemu izloženom, AVNOJ, kako je stvoren kao najviše opće međustranačko političko tijelo, zaostao je mnogo za događajima koji su se zbili u minuloj godini. AVNOJ, kakav je bio do danas, ne odgovara više ne samo suvremenim potrebama i težnjama naših naroda već ni stečenom narodnom pravu. AVNOJ, dakle, mora da izmijeni svoj kakakter u pravcu pretvaranja u najviši zakonodavni organ državne vlasti, a Izvršni odbor AVNOJ-a mora izmijeniti svoj karakter u pravcu svog pretvaranja u najviši izvršni organ državne vlasti naše zemlje, u njenu vladu. Ovo su danas opći zahtjevi narodnih masa u čitavoj Jugoslaviji, svih njenih naroda koji s pravom nastoje da obezbijede plodove svoje teške i krvave oslobodilačke borbe.
Iz svega gore izloženog slijedi da odluke koje će danas AVNOJ po tim narodnim zahtjevima da donese neće nositi nikakovi konstitutivni, već samo jedan deklaratorni karakter.
Slijedi zatim još i to da narode Jugoslavije mogu da pretstavljaju jedino AVNOJ i organi koji iz njega proizlaze, jer on je proizišao iz krvave oslobodilačke borbe naših naroda, pa je zato i najpozvaniji da bude nosilac suvereniteta i istinske narodne vlasti kako je to kazao Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije u svojoj poslanici, od novembra 1942 narodima Jugoslavije povodom nastupajućeg praznika Velike oktobarske socijalističke revolucije.
Sigurno je već danas, kao što je sigurna i naša pobjeda, da narodi Jugoslavije neće više biti iznenađeni kao 1918 godine, kad su im drugi kovali njihovu sudbinu. Narodi Jugoslavije svojim borbama i svojim žrtvama pridonijeli su za svoje nacionalno oslobođenje toliko kao rijetko koji narodi Evrope. U novoj Jugoslaviji zato slobodna i udružena federativna zajednica od Trsta do Crnog Mora bit će izgrađena samo i isključivo voljom i sporazumom svojih slobodnih i nezavisnih naroda.
Prije nego završim, dužnost mi je da se sjetimo i naših mrtvih drugova.
Od dana Prvog zasjedanja u Bihaću pa do danas poginuli su i umrli od članova Izvršnog odbora: potpretsjednik Nurija Pozderac, dr Sima Milošević i Veselin Masleša, a od članova: Balaban Mile, Bjelajac Simo, Cerović Stojan, Gajić Vojin, Kovačević Boriša, Srdić Nikola, Vešović Mirko, Zrenjanin Žarko, Novaković Srđan, Bulajić L. Jovan, Burić Vlado.
Svi ovi mrtvi drugovi izabrani su u AVNOJ kao borci, i poginuli su kao borci. Neka mi je zato dopušteno da pored
njih pomenem i sve ostale naše junake koji su poginuli u vremenu između Prvog i ovog zasjedanja.
Neka je slava svima zajedno!
A sada da pozdravimo naše žive borce, najmilije čedo naše Narodno-oslobodilačke borbe, našu hrabru i dičnu vojsku, naše partizane i borce, podoficire i oficire, političke komesare na čelu sa Vrhovnim komandantom drugom Titom.
Pri kraju, ja vas molim, drugovi vijećnici, da biste izvoljeli primiti ovaj moj izvještaj a ujedno odobriti cjelokupan rad Izvršnog odbora za minulu godinu.
Izvor: Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom II, knjiga 11, Dokumenta Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije novembar 1943 – januar 1944., Vojnoistorijski institut, Beograd 1963.
(1) Drugo zasedanje AVNOJ-a održano je 29-30. novembra 1943. u Jajcu. Na njemu su, posle svečanog dela sednice referata druga Tita i diskusije, predstavnici svih naroda Jugoslavije jednoglasno odlučili da se AVNOJ konstituiše u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko telo Jugoslavije i da ubuduće istupa kao vrhovni predstavnik suvereniteta naroda Jugoslavije i države Jugoslavije kao celine. Na tom zasedanju su donesene odluke od dalekosežnog značaja za čitavu dalju istoriju naroda Jugoslavije. Izabrano je Predsedništvo AVNOJ-a, koje je, u ime AVNOJ-a, imalo da vrši sve najviše funkcije vlasti. Ono je na svojoj prvoj sednici imenovalo Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, kao privremenu vladu, i donelo niz značajnih odluka.
Drugo zasedanje AVNOJ-a predstavlja sintezu svih dotadašnjih dostignuća oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije i krunu njihovih dotadašnjih vojno-političkih uspeha, izvojevanih u procesu dvadesetosmomesečnog trajanja oslobodilačkog rata i revolucije. Sve ono što su narodi Jugoslavije, pod vođstvom Komunističke partije, stvorili teškim naporima i nebrojenim žrtvama, dobilo je svoju potvrdu u odlukama Drugog zasedanja AVNOJ-a. Tim istorijskim odlukama učvršćena je pobeda radnog naroda, oličena u stvaranju istinske narodne vlasti (od Narodnooslobodilačkih odbora do AVNOJ-a i Nacionalnog komiteta), a jednovremeno s tim, kroz te odluke manifestovale su se i sve one duboke revolucionarne promene kojima se daje obeležje do tada izraslog novog državnog i društvenog života i postavljaju temelji socijalističke Jugoslavije, kao bratske zajednice ravnopravnih naroda – rešenih da žive u zajedničkoj državi i odlučnih da ne dozvole povratak na staro.
S odlukama Drugog zasedanja AVNOJ-a upoznate su i vlade tri najveće zemlje antihitlerovske koalicije, od kojih se očekivalo da će, u skladu s Atlantskom poveljom, poštovati volju svih savezničkih naroda, pogotovo onih koji aktivnom borbom daju svoj maksimalni udeo opštoj savezničkoj stvari. Međutim, tekovine narodnooslobodilačkog pokreta tada su samo delimično priznate, iako je 1. decembra 1943, na konferenciji u Teheranu, oslobodilački rat naroda Jugoslavije dobio veliko priznanje od najodgovornijih državnika vodećih sila antihitlerovske koalicije. Odluke Druge skupštine AVNOJ-a i obrazovanje Nacionalnog komiteta narodnog oslobođenja Jugoslavije izazvale su veliku pažnju svetske javnosti. Sva svetska štampa ih je komentarisala zajedno sa istorijskim sastancima i odlukama u Moskvi i Teheranu ističući da je Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije uspelo da istinski ujedini Jugoslaviju, da okupi oko sebe političke partije – sve narodne slojeve bez obzira na versku i narodnu pripadnost.
Videći u tekovinama NOP-a temelje novih društvenih odnosa, vlade Velike Britanije i Sjedinjenih Država Amerike – prva izjavom zamenika ministra inostranih poslova Ričarda Loa od 8. decembra 1943. i izjavom ministra inostranih poslova Antonija Idna od 14. decembra, a druga izjavom državnog sekretara za inostrane poslove Kordela Hala od 9. decembra – u suštini su samo potvrdile odluke u Teheranu o pružanju materijalne pomoći NOVJ. Vlada SSSR-a je, pak, saopštenjem Informacijskog biroa Narodnog komesarijata inostranih poslova, od 14. decembra 1943, istakla da se AVNOJ pretvorio u vrhovni zakonodavni i izvršni organ, a Nacionalni komitet postao privremena vlada Jugoslavije. Ali tu pozitivnu izjavu vlade SSSR-a umanjila je Staljinova spremnost da na tajnim pregovorima sa vladama zapadnih sila prenebregava pravo jugoslovenskih naroda da sami odlučuju o svojoj sudbini. Zbog svega toga će AVNOJ i Nacionalni komitet, na međunarodnom planu, još dugo voditi političku borbu za konačno priznanje tekovina NOP-a.
Odluke u Jajcu, koje su imale snažan odjek i u zemlji i u inostranstvu, učvrstile su veru jugoslovenskih naroda u bolju budućnost, otkrile im nove perspektive i pokrenule u NOB najveći deo onih slojeva koji su se do tada kolebali. Te odluke su potvrdile da su narodi Jugoslavije uzeli svoju sudbinu u svoje ruke i, oslanjajući se na sopstvene snage, na stečena iskustva i dotadašnje tekovine – revolucionarnu armiju, vrhovno narodno predstavništvo izabrano slobodnom voljom svih jugoslovenskih naroda i legitimnu vladu – nastaviti u okviru antihitlerovske koalicije još snažnije i jedinstvenije borbu za svoje konačno oslobođenje od fašističkih okupatora i okupatorovih saradnika.
Izveštaj dr Ivana Ribara redakcija preštampava iz knjige Prvo i Drugo zasedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije, izdanje Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ, Beograd, 1953, str. 142-149.