Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik i revolucionar, rođen je u Gradačcu 20. augusta 1905. godine. Svojim književnim i revolucionarnim djelom njegovao je širenje progresivnih i humanih vrijednosti. Književno djelo Hasana Kikića neodvojivo je od njegovog revolucionarnog puta i djelovanja. Razvio je živu kulturnu i društvenu djelatnost ljevičarskog usmjerenja. Pod pseudonimom Alija Korjenić 1937. godine izdaje i antifašističku brošuru “Šta se događa u Španiji”.
Od 1929. godine uočava se njegovo opredjeljenje za idejno angažovanu književnost u okviru pokreta socijalne literature. Rijetko je ko na ovom našem tlu s takvim poznavanjem ljudi i njihovog života ulazio u svijet proleterizirane bosanske sirotinje, u svijet obespravljenih. Iz Kikićevog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama i siromaštvom koje je uzrokovao rat.
Najistaknutija djela Hasana Kikića su: “Provincija u pozadini” (1935.), “Ho-ruk” (1936.) i “Bukve” (1938.). “Provincija u pozadini”, balestritički ciklus iz rata, čini tematsku cjelinu i predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka u teškim godinama Prvog svjetskog rata.
“Ova knjiga je dokument o djetinjstvu mojih vršnjaka i mome, o godištu devetsto četvrtom i petom i devetsto šestom, o našoj dragoj prostranoj ravnoj i plodnoj domovini, o majkama i očevima našim i o tome kako se u carsko beha-doba u toj nedavnoj historijskoj beha-prošlosti, rađalo i živjelo i umiralo, o tome kako su prolazile jeseni i proljeća i u njima se pjevalo i plakalo, i gladovalo i mrzilo i ljubilo, o tome kako se odrastalo i začinjalo i kako su kiše padale i magle se vukle i sunca, topla i svilena sunca sjala. Posvećujem je uspomeni mojih dobrih vršnjaka – oni su kiridžije, poslužitelji, pismonoše i stanični nosači i tucači kamena, oni i sada nose bijele i čadorbežne gaće, sa velikim obašvama, i teško i naporno otimaju od života ono najnužnije.”
U ciklusu pripovijedaka “Provincija u pozadini” autor je opisao siromašno djetinjstvo provedeno u teškim godinama Prvog svjetskog rata. Svijet posavskog sela, prizori golotrbe urlapčadi, naporni hod djece goniča carskih goveda koja po cestama i zabitima između Brčkog, Gradačca i Gračanice putuju i gone stoku, odrastajući u atmosferi osluškivanja vijesti s fronta, uključujući se u život saznavajući njegove najtamnije strane, jedinstven je tematski okvir u našoj literaturi prve polovine 20. vijeka.
“Dani su bili mokri i po ulicama je teklo razbuženo svjetlosivo blato, noći su bile hladne i dolazile su svakim danom sve ranije, po mrkim šumama posavskim seljanke su za tih tamnih dugih jesenjih noćiju sakrivale posljednje krave i telad, koju su vojni liferanti, praćeni žandarmskim patrolama, razbojnički otimali, psujući na kućnom pragu “krv materinu i antidržavnog seljačog boga”, nebo je obdan bilo naslonjeno na vlažne i lišajevima obrasle posavske hrastove, a po šibljarima su golokraka seoska djeca ložila vatre i balila, pažljivo zirkajući svuda naokolo kilometrima daleko preko mokrih ravni, da ih ne iznenade žandarmi i ne otjeraju to posljednje što je još ostalo.”
Djelo Hasana Kikića prdestavlja sintezu ekspresionističkog stilskog izraza i socijalnog aktivizma. Socijalna književnost je pojava od početka 20. stoljeća (u južnoslavenskoj književnosti na snazi je između dva svjetska rata). Kikićev ekspresionizam je lijevo orjentiran, a književno djelovanje je utilitarno (lat. utilis – koristan; koji je u službi nekih praktičnih ciljeva).
“To su bili dani mutni i blatni, tijesni i zadavljeni u blatne gvalje, desno je ležala ugeta krajina u mliječnosivim mokrim maglama radi kojih smo mi naporno iskašljavali svijetlocrvene ispljuvke i držali se pri tome objema rukama za uska mršava i golim rebrima oklopljena prsa, zemlje su meknule i topile se pod tim izdašnim studenim kišama, novembar se vukao nad našom “dragom ravnom prostranom” i opustošenom domovinom bosanskom Posavinom kao prebijen, po močvarnim zaseocima se provaljivali široki ilovi putevi, jedan je pas podvijena repa i krvavih laloka grizao nogostup, jedan se jasikov grm crvenio u goloj živici, a u malim niskim i slamom pokrivenim krovinjacima su umirala tuberkulozna djeca, za čije su očeve baš juče javili das u se “hrabro i neustrašivo borili i da su kao pravi heroji poginuli šaljući dugo i veliko posljednje zbogom svojim dobrim i dragim ženama i svojoj miloj maloj djeci””.
Nizanjem motiva, njihovom simbolizacijom, naturalističkim detaljima novembarskog posavskog pejzaža, iznosi se situacija na samom završetku rata, sa ironičnom konotacijom koja graniči sa apsurdom, a na to upućuje transpozicija poruke “hrabro i neustrašivo borili i da su kao pravi heroji poginuli šaljući dugo i veliko posljednje zbogom svojim dobrim i dragim ženama i svojoj miloj maloj djeci”.
Ljepota književnog stvaralaštva Hasana Kikića nije nikad bila sama sebi svrha, nego je uvijek bila izraz njegovih revolucionarnih i humanističkih ideja i opredjeljenja. Sva su njegova djela tematski vezana za zavičajnu Bosnu i tegobnu sudbinu njenih ljudi u mračnome vremenu Prvog svjetskog rata i surovoj stvarnosti stare Jugoslavije. U brojnim pripovijetkama i romanima Hasan Kikić nam otkriva čitav jedan svijet seoske sirotinje, obespravljenih pilanskih radnika i seljaka, svijet “poniženih i uvrijeđenih” ljudi, ljudi koji počinju da shvataju da žive u nepravednom društvu koje treba mijenjati.
“Dolaze i prolaze i ipet dolaze četvrtci, petci i subote, i kako dolaze tako i prolaze, a rat negdje u dalekim zemljama i domovinama (zastalno iste ovakve djece i sinova kao što smo i mi) traje neprestano, naši očevi obučeni u mondure od modrosivih tkanina, oštre bajonete i šturmmessere i podmazuju cijevi u manliherica i škoda topova i pune okvire za puškomitraljeze i dugačke redenike Schwarzlosca, Saint-Etienea i Hotschkissea, popravljaju grudobrane na šančevima i montiraju upaljače na tromblonskim bombama, ispijaju duple pocije ruma i smišljaju kako bi najlakše dezertirali, a zemlje leže ovamo daleko iza njih neorane i nekopane, i po tim istim neoranim i nekopanim zemljama obavljaju vojni liferanti rekvizicije, huškajući žandarme na naše majke i sestre, i dajući mjesto novca zelene, žute i crvene cedulje, mi dvanaestgodišnji i trinaestgodišnji sinčići pregonimo ta rekvirirana goveda četrdeset i devet kilometara daleko do vojničkih logora za dvije plave petice, rat jede, rat ždere, rat upropašćava našu “dragu ravnu rodnu i plodnu domovinu” Posavinu, rat od toga živi i tako samo može da traje, sve što u našoj dragoj ravnoj domovini živi, sve živi za njega, sve služi njemu, sve je kao jedan proračunano složeni stroj čiji su kotači neumorni i daleko razmješteni, i klopoću za opstojanje toga rata.”
Sa početkom Drugog svjetskog rata Hasan Kikić odlazi u partizane. Kao učitelj u osnovnoj školi 1941. godine mobilisan je u domobrane. Za vrijeme NDH dok je bio u Zagrebu, skriva ilegalce i rastura naprednu literaturu, a kada je kao domobranski satnik bio na službi u Sanskom Mostu, putuje u Zagreb i odatle prenosi materijal za partizanske odrede u Bosanskoj Krajini.
U februaru 1942. godine prelazi na slobodnu teritoriju. Jednom prilikom zarobio ga je četnički vođa Uroš Drenović i osudio na smrt, ali on uspijeva da pobjegne i priključuje se Grmečkom partizanskom odredu. Poginuo je kao borac I krajiške proleterske brigade, 6. maja 1942. godine, od četničke zasjede kod sela Rapta pod planinom Čemernicom između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa.
“Trajna mu je zasluga i za našu literaturu, što je uz Miroslava Krležu, Augusta Cesarca i još nekoliko naših naprednih književnika, jedan od eminentnih tvoraca naše napredne književnosti između dva rata, koja je osim estetskog značaja, svojim moralnim buntom i svojom društvenom usmjerenošću, pozitivno uticala na revolucionarno opredjeljenje slobodoljubivih čitalaca, na pobjedu revolucije”, kazao je Rizo Ramić, književnik i književni kritičar, na Trećim Kikićevim susretima u Gradačcu 1975. godine.
Odlomci su preuzeti iz knjige “Carska goveda” i druge proze, Hasan Kikić, IRO “Veselin Masleša”, OO Izdavačka djelatnost Sarajevo, 1981.
Aldina Lipovac – Jandrić
Izvor: AbrašMedia