Nogomet i partizani zvuči pomalo paradoksalno. Posebno u vrijeme prvih godina rata, kada su naši borci i jedinice živjeli i ratovali u vrlo teškim uvjetima, kada se doslovno uvijek borilo ili marširalo, a bivakovalo daleko od naselja u planinskim pastirskim stajama. Vremena za odmor, a još manje za razonodu nije bilo, ili ga je bilo vrlo malo. Međutim, i pored svega toga, i najmanji uvjeti su se koristili za bilo kakve igre i takmičenja, pa se ponekad igrao i nogomet.
U već do tada proslavljenu našu Prvu dalmatinsku brigadu, zapravo u njen 1. bataljon, stupio sam nakon kapitulacije Italije. Bilo je to u selu Blaca, iznad Solina, u dane kada je brigada vodila borbe oko Klisa.
Kao nogometaša “Hajduka” i reprezentativca Jugoslavije mnogi su me borci poznavali, pa i sam komandant našeg bataljona Bogdan Stupar, koji je još prije rata, radeći u Kninu, bio navijač “Hajduka” i stizao na utakmice u Splitu. Svi oni, pa i drugi borci, rado su pričali sa mnom kad je za to bilo vremena, kako o “Hajduku” i nogometu, tako i o borbama koje je brigada vodila od svog osnutka. Stoga u ovom napisu, na osnovi pričanja starih boraca, iznosim i one podatke koji se odnose i prije mog dolaska u brigadu.
U drugoj godini rata naše su jedinice oslobodile veliki teritorij između ostalog i livanjsko područje, kada su u borbama na Vagnju sudjelovale i naše dalmatinske jedinice. Nedugo nakon toga formirana je i naša Prva dalmatinska brigada. U njen sastav ušao je i bataljon “Ante Jonić” kao njen prvi bataljon.
Tih rujanskih dana 1942. godine, prema pričanju boraca, Prvi bataljon se nalazio u selu Rujane u Livanjskom polju. Živjelo se i djelovalo na uobičajen partizanski način kada jedinica nije bila u borbi, a to je značilo: stražarsko osiguranje, slanje patrola, pranje i krpanje, i znade se — čišćenje oružja.
Jednog sunčanog ljetnog dana, dođu u posjete bataljonu borci 3. proleterske sandžačke brigade. Najviše ih je bilo iz njihovog prvog “Zlatarskog” bataljona. Posjet je bio iznenadan, pa time spontan i s više draži. Ujedno je to bio i prvi susret boraca iz Dalmacije sa borcima iz drugog kraja Jugoslavije. Radovali su se jedni drugima. Najviše su se naši borci zagledali u njihove petokrake s izvezenim srpom i čekićem. Tada nisu ni slutili da će i oni, za postignute uspjehe u borbi, dobiti priznanje i pravo da na titovkama nose proleterski amblem. Drugovi iz Sandžaka pričali su o svom Sandžaku i o borbama u njihovu kraju u prvoj godini revolucije, a Dalmatinci o njihovim partizanskim odredima, o formiranoj Prvoj dalmatinskoj brigadi, o životu na moru i uz more.
Povede se razgovor i o predratnom nogometu, reprezentaciji, klubovima, utakmicama, igračima, golovima… Proleteri iz Sandžaka imali su sa sobom i pravu nogometnu loptu. Počnu je udarati uz jedan šljivik u blizini kuće našeg štaba bataljona. Brzo se u to umiješaše i borci bataljona “Ante Jonić”. Padne prijedlog da se odigra nogometna utakmica, i to ni više ni manje, nego između Sandžaka i Dalmacije. Na kraju se to ipak svede na utakmicu između naša dva partizanska bataljona.
Sandžaklije, ne samo što su donijeli loptu, već su i odmah imali sastavljen tim. Međutim, ni našima nije trebalo mnogo da pronađu jedanaestoricu za igranje. Komandant bataljona Branko Dude, naredio je da se bataljon postroji, zapravo svi oni koji nisu bili na straži, patrolama i drugim dužnostima, pa su iz stroja izišli svi oni koji su izjavili da znaju igrati nogomet. Iz oveće grupe mladih Splićana, Solinjana, Kaštelana, Sinjana, Kninjana i drugih koji su se javili za igranje “baluna” — moglo se sastaviti dva, tri tima. Ipak je bilo izabrano njih jedanaestorica. Koliko su borcima ostali u sjećanju, bili su to: Braškin Vjeko-Kosav, Davor Radovniković, Ivan Jadrijević, Ante Kljaković, Drago Crnogorac, Danilo Smiljanić, Paško Pilić, Pave Krstulović, Toni Brkljača, Pero Mijakovac i Trpimir Draskovic. Sudio je neki Sandžaklija.
Kažu da našima nije bilo problema sastaviti nogometni tim, ali da su imali teškoća s obućom. Najviše je naših boraca bilo sa slabim, dotrajalim opancima, a Sandžaklije su imali svi dobre vojničke “cokule”.
Igralište je, kako su mi pričali, činila livada odmah uz selo. Teren je bio dosta neravan, pa je bilo teško igrati. Branke su predstavljale po dvije zabijene motke na svakoj strani, a da bi bilo što “propisnije”, na četiri ugla improviziranog igrališta, udareni su koci, kako bi se znalo s kog mjesta treba udarati korner.
Utakmica je započela snažno i poletno, uz bučno bodrenje još žešće “publike”. Svi borci su se našli na jednoj strani igrališta, a štablije su bili u sredini te nesvakodnevne publike. Utakmicu je promatralo i nešto djece iz sela, videći tako po prvi put nešto što se zove lopta, za kojom trče, udaraju i odskače.
Drugovi su mi u šaljivom tonu kazivali da se nije igralo po nikakvom sistemu, posebno ne po tada poznatom “dubl W” sistemu. Osim golmana, a ponekad i bekova, svi igrači su trčali za loptom. U toku igre odvezivali bi se opanci ili su se raspadali, pa bi zamahom noge letjeli zrakom. Navijači bi to popratili šalom: “Čuvaj opanak, noćas ćeš na bunker, a tamo je sve bodljikava žica”, ili: “Ne brini, sad će intendant da donese nove”, “Bravo minobacačlija” (jer bi opanci s visine padali poput minobacačke granate), itd. Najbučnije je bilo kad bi neki od igrača promašio loptu, a toga je na neravnom terenu bilo često. Tada bi se u koru dovikivalo: “Otkazale ti nišanske sprave” ili “Uzmi burazeru dvogled”, ili, ako bi još i zadro nogom u ledinu: “Nije zeman za oranje” ili: “Podigni nišan”. Svaka uspješna obrana pozdravljala bi se uzvicima golmanu: “Bravo Zamora”, a uspio dribling ili šut, a posebno dati gol, sa: “Bravo Piola, Meaca, Moša, Leo, Tirke”, itd. Sudac se nije baš uvijek slušao ili “čuo”, iako je imao zviždaljku. U “sporovima” su glavni mirovni arbitri bili komande bataljona. U takvoj veseloj i bučnoj atmosferi odigrana je ta prva utakmica. Konačni rezultat utakmice drugovima je potpuno izblijedio. Kažu da je bilo golova i na jednoj i na drugoj strani.
Pričali su mi da je kraj susreta suboraca dvaju bataljona naših proslavljenih brigada bio srdačan i da su ih naši ispratili jednim dijelom puta prema Prološkoj dragi. Kasnije su zajedno ratovali i vodili bitke u 4. neprijateljskoj ofenzivi, a u 5. ofenzivi bili su neko vrijeme skupa u sastavu 3. udarne divizije.
Tog rujanskog dana 1942. godine odigrana je prva nogometna utakmica boraca naše brigade. Nije došlo do zakazanog revanša i posjeta naše momčadi Sandžaklijama, jer su borbeni zadaci to spriječili. Zatim je nastupila 4. neprijateljska ofenziva, kada se nije moglo ni pomisliti na igranje nogometa.
Dok je naša brigada vodila borbe na Pelješcu, dobio sam u Orebiću zadatak da se prebacim u blizinu Splita kako bih uspostavio kontakt s igračima “Hajduka” i da s njima dođem na oslobođeni teritorij. Međutim, usljed šeste neprijateljske ofenzive ovo nisam mogao izvršiti.
Sve dok brigada nije stigla na otok Hvar, sredinom studenog 1943. godine, nije bilo uvjeta za igranje nogometa. Jednog dana dok se brigada nalazila na odmoru u mjestu Vrboska, u razgovoru o “balunu” s komandantom bataljona Bogdanom Stuparom, iskrslo je pitanje nogometa u brigadi. Odmah sam sakupio i pribilježio neke borce koji su znali igrati, pa smo narednih dana odigrali međusobno nekoliko utakmica na improviziranom igralištu pokraj tamošnjeg samostana. Iskoristili smo to za uigravanje i za izbor brigadnog tima. Koliko se sada sjećam, nogometni tim brigade bio je sastavljen od ovih boraca: Ante Kljaković (igrač još iz onog tima iz Rujana 1942.), Zanela, Kuzma Andrijić, Miro Katić, Papić, Bogo Roje, Bogumil Roje, Vito Vrdoljak, Rino (Talijan), Rešad Džin i ja.
Nakon nekoliko dana brigada je napustila Vrbosku i stigla u Stari Grad. Odmah po dolasku, u slobodno vrijeme, otpočeli smo s nogometom. Mjesno igralište se nalazilo na dnu zaljeva, pokraj obale. U Starome Gradu se tada nalazio i Partijski kurs okružnog komiteta. Među njima je bilo također onih koji su znali igrati balun. Tu je bio: Jure Bilić, Branko Radelić, Ante Ožegović, Zvonko Radnić, Sorić i drugi. Zakazana je utakmica između brigade i “kursista”. Nikakva nogometnog dresa nismo imali. Svakodnevna partizanska odjeća oduzimana u borbi od neprijatelja činila je naš dres. Sudac utakmice bio je komesar naše brigade, Ante Kronja-Cenčo.
Oko igrališta se okupilo dosta navijača, najviše boraca naše brigade. I “kursisti” su imali svoje navijače. Pored svojih drugova s kursa, i mještani s kojima su se od ranije poznavali, činili su dio njihovih navijača.
Utakmica je otpočela na sučev znak uz žestoko navijanje. I jedni i drugi su navijali: “Naprid naši”. Ipak su se u tome malo razlikovali i prepoznavali u navijanju. Naime, navijači za momčad “kursista”, među kojima su bili pretežno mještani, ono “š”” mekše su izgovarali, pa bi u navijanju ispadalo naprid “naši”. Brigadni tim dobio je veću naklonost publike. Dogodilo se to kada je dao gol i poveo sa 1:0. Najprije su za nas počeli navijati mališani, navijajući: “Pin, pin pura, jedan i nula”. Sudac je odsvirao malo zatim i poluvrijeme. Videći nas mokre od znoja, sudac je produžio odmor desetak minuta više nego što je uobičajeno. Mještani su nas u poluvremenu počastili sa “bevandom”. Dobro nam je to došlo da nadoknadimo iscureni znoj.
Počeo je i drugi dio utakmice. Sve po “protokolu” zamijenjene su strane igrališta, i na zvižduk uniformiranog suca, ali bez opasača i pištolja, lopta krene s centra. Kursisti kao da su imali više snage, a nama noge teške kao da su olovne. Prijetila je opasnost da kursisti ne izjednače, a vrijeme je sporo odmicalo. Čuvali smo rezultat. Malo zatim, sudac se našao u najtežoj mogućoj situaciji. Bio je u dilemi da li da prekine utakmicu i sačuva povoljan rezultat za brigadu ili što da radi? Dogodilo se ono što se malo kada dogodilo na jednoj nogometnoj utakmici. Odnekud, odjednom igralištem se razmili oveće stado ovaca. Igrači ih gone, a one zagnjurivši glave u prašnjavo tlo igrališta, kao da su naišle na najbogatiju ispašu, pa ni naprijed ni natrag. Sudac se preznojio duvajući svom snagom u pištaljku ne bi li to nagnalo ovce s igrališta. Lopta se udara i odskače u tom metežu sa ovcama, a sudac se dosjeti, svirajući neprekidno, da zatraži “time out”. Tada u igralište uleti i ona mlađa publika iz sastava mještana i odagna ovce. Utakmica je nastavljena, ali ovce kao da su nam donijele “pegulu”. Nije prošlo dugo i kursisti izjednače. Malo zatim daju još jedan gol, ali ga je drug sudac “sasma pravilno” poništio, jer je dat u 85. minuti, a utakmica je trebala trajati 80 minuta. Ostade tako rezultat 1:1, a da nam nisu stigle ovce na igralište i donijele “pegulu” — mogli smo i pobijediti.
Zbilo se to potkraj prosinca 1943. godine. To je bila i prva utakmica brigadnog tima protiv druge ekipe, poslije one utakmice koju su borci brigade odigrali u Rujanima. Kad smo trebali poći na odigravanje utakmice u Jelsu, drugarice iz Antifašističkog fronta žena Staroga Grada sašile su nam dresove.
Jozo Matošić, Naša Prva dalmatinska – sjećanja boraca (pdf)