Zbog operativnih razloga naše su jedinice napustile otok Hvar i prebačene na otok Vis 1. siječnja 1944. godine. Odmah su bataljoni krenuli prema svojim rejonima na utvrđivanje i obranu Visa. Na otoku su se našle sve brigade 26. dalmatinske divizije, zajedno s našom Mornaricom, a imali su zadatak da Vis brane i obrane. Nekoliko mjeseci smo u fortifikacijskom smislu uređivali naše položaje. Čitav otok pretvorio se u obrambenu tvrđavu. Na Visu se u to vrijeme uspostavila direktna veza s našim saveznicima, pa su se na otoku, pored nekoliko ratnih brodova engleske mornarice, nalazile i neke njihove jedinice komandosa.
Njemački avioni često su nas bombardirali i mitraljirali. Od tih napada trpjeli smo i gubitke. Kasnije, kada smo od saveznika dobili nešto protuavionske artiljerije i kada je bila organizirana protuavionska obrana, eskadrile njemačkih aviona su rjeđe stizale nad Vis.
Kada je Vis bio obrambeno osiguran i učvršćen, bataljoni naše brigade počeli su vršiti akcije na njemačke položaje na otoku Hvaru. Tako su prilikom jedne akcije naš 1. i 4. bataljon, pored mnogo ubijenih neprijateljskih vojnika i zaplijenjenog oružja i opreme, borci navedenih bataljona doveli na Vis više od 130 zarobljenih njemačkih vojnika. To su bili i prvi njemački vojnici koji su stupili na tlo našeg slobodnog Visa, ali ne kao bahati okupatori, već sada kao najbjedniji zarobljenici naše vojske.
Nakon dolaska na Vis počele su iznaliziti mogućnosti za igranje nogometa. Iako smo svaku noć stražarili na položajima, a danju gradili bunkere, našlo bi se vremena i za nogomet.
Kako se bližilo proljeće 1944. godine, utvrdivši položaje za obranu i pored neprekidne stroge pripravnosti počela se redovitije udarati lopta. Bilo je to potrebno, ne samo zabave radi, već i u cilju održavanja fizičke kondicije, s obzirom na to da se na otoku manje pješačilo nego kad je brigada bila na kopnu. U tu svrhu je u dnevnom rasporedu rada uvedeno i jutarnje tjelesno vježbanje. Kod sela Podselja improviziralo se nekakvo nogometno igralište.
U tom loptanju približili su nam se i britanski komandosi. Počnu se ponašati kao da nam drže lekcije o nogometu.
I u štabu brigade bili su zainteresirani za nogomet, a posebno Bogdan Stupar, sada već naš komandant brigade, pa je zakazana utakmica između tima brigade i britanskih komandosa.
Za tu utakmicu smo se i mi pripremali, pa su se tražili nogometaši kod naših jedinica na Visu. Tako se u tim brigade nađe nekoliko igrača “Hajduka”, “Splita” i “Nade”. Među njima dođe i moj brat, poznati Hajdukov igrač i reprezentativac, Frane Matošić. Tu su se okupili i drugi poznati igrači iz Splita: Dušan Bizjak, Bonaventura, Ivo Peršić, Ante Parač, Vinko Jelaska, Marko Vušković, Duki Bjelanović, Mladen Berković, Ante Antonini, Veljko Subašić, Zlatko Ferić, Vlado Kahterna i još neki.
Došao je dan “megdana” između kluba Prve dalmatinske brigade i engleskih komandosa. Bilo je to 9. ožujka 1944. godine, na igralištu viškog sela Podselja. Oko igrališta okupi se brojna publika: naoružani partizani s jedne strane, kao navijači našeg tima i naoružani komandosi s druge strane igrališta, kao navijači britanskog tima. Moralo je to biti tako, s naoružanjem, jer su sve jedinice na Visu bile u pripravnosti za slučaj njemačkog desanta i napada. Na zapadnoj strani igrališta, tamo gdje je bilo nekoliko klupa za starješine jedinica, našla se postrojena glazba naše divizije. U pauzi je neprekidno intonirala naše partizanske marševe. Njoj je bio postavljen zadatak, da za svaki dati gol svira koračnicu one jedinice čiji su igrači postigli gol. Tako je utakmica odigrana u atmosferi: vojne gotovosti, navijačke strasti i glazbe, koja je davala svečani ugođaj.
Na ovoj utakmici najviše su se oznojili naši glazbari. Oni su morali svirati za vrijeme utakmice čak 14 puta koračnice jedinica tj. za svaki gol koračnica. Dvanaest puta svirana je koračnica naše brigade i dva puta koračnica britanskih komandosa. Golove za tim naše brigade dali su: Frane Matošić 6, Jozo Matošić 5 i jedan gol, dvanaesti, za tim naše brigade, dao je Veljko Subašić. Britanski komandosi dali su dva gola. Dakle, rezultat 12:2! Britanci su od tako visokog poraza bili žalosni, a još više zbunjeni. Nikako nisu mogli shvatiti da su ih partizani tako “nemilosrdno” i olako pobijedili. Poslije te utakmice, sve je kod njih bilo mobilizirano u potjeri za igračima kako bi ojačali svoj tim, za već ugovoreni revanš. Narednih dana upućivane su depeše prema Italiji i Malti u potrazi za predratnim igračima profesionalcima.
Mi smo poslije utakmice zadovoljni nastavili veselje i uz tonove glazbe krenuli prema jedinicama. Kao nagradu od kuhara, mi igrači dobili smo duplu porciju za večeru. Da smo kojim slučajem izgubili, za igrače ne bi bilo večere.
Nakon ove utakmice, u naredna dva mjeseca odigrali smo još dvadesetak utakmica, bilo sa britanskim jedinicama ili s timovima drugih brigada naše 26. divizije. Britance više nismo tukli s tako visokom razlikom, ali smo ih uvijek pobjeđivali. Tako smo pobjeđivali i timove drugih brigada i jedinica. Poslije toga prikupljeno je 12 igrača iz raznih jedinica pa je formirana grupa nogometaša 26. divizije. U Pliskom Polju omladinska radna brigada pod mojim rukovodstvom napravila je igralište na kojem smo počeli svakodnevno trenirati.
U to vrijeme se na otoku Visu počelo sve više govoriti da će se obnoviti tim “Hajduka” koji će predstavljati nogometni tim NOV i POJ-e. Nije prošlo dugo vremena, kada su iz Splita na Vis stigli još i preostali igrači predratnog “Hajduka”, kao i oni igrači koji su bili još od ranije po jedinicama na kopnu, kao na primjer: Ljubo Kokeza, Anđelko Marušić i drugi.
Po odobrenju vrhovnog komandanta druga Tita, 7. svibnja 1944. god. u dvorani Narodnog doma na viškoj rivi održana je osnivačka skupština obnove i odlučeno je da “Hajduk” postane tim NOV i POJ-e. Ovo je za nas igrače bio nezaboravan događaj, veliki dan. Nije to bilo samo lično zadovoljstvo, već velika čast i ponos, a uz to i odgovornost, svjesni da kroz nogometni tim NOV i POJ predstavljamo ne samo našu vojsku, već i novu Jugoslaviju.
S osnivačke skupštine s Visa je upućen slobodarskom i rodnom Splitu poznati pozdrav:
“Tvoj ‘Hajduk’ nalazi se danas nakon trogodišnjeg fašističko-ustaških progona, na slobodi. Obnavlja se u okrilju narodnooslobodilačke borbe da nastavi koračati putem nove slave i veličine, slobodan u slobodnom sportu… Tvoj ljubimac nije mogao više trpiti švapsko-ustaški zulum, te je izabrao put slobode, časti, ponosa i slave… da i putem sporta doprinese svoj obol za našu svetu narodnooslobodilačku borbu… Naš mili Splite, junački grade, mi ćemo se uskoro vratiti, ali onda pogani tuđini neće više gaziti naše sveto tlo!”
Svi igrači predratnog “Hajduka”, “Splita” i “Nade”, koji su se našli na Visu, poslije osnivačke skupštine, na čelu s našom upravom, prikupili smo se u selu Marine Zemlje i smjestili u kući Mihe Karuza. Život i rad organiziran je na istim načelima kao i u drugim jedinicama NOVJ-a, jedino što smo dio vremena, za razliku od drugih jedinica, koristili za redovno održavanje treninga i utakmice. Naš kuhar bio je Kaštelanin Ivan Skoko, koji je napunio četvrtu deceniju života, a do tada je bio borac 2. bataljona naše Prve dalmatinske.
Iako radosni što je “Hajduk” obnovljen, ipak nam se bilo teško rastati od naših drugova boraca iz jedinica. Borci Prve dalmatinske brigade radovali su se činjenici da je iz njihovih redova niknuo i obnovio se “Hajduk”, tim NOV i POJ-e. Rastanak je bio dirljiv. Najviše se to dojmilo našeg komandanta brigade Bogdana Stupara. Na rastanku zaželjeli smo jedni drugima uspjehe i ratnu sreću.
Vrlo živa sportska aktivnost u brigadi s kojom sam održavao uvijek prisnu vezu nastavila se i poslije našeg odlaska iz nje. Momčad “Hajduka NOVJ” odigrala je u srdačnoj atmosferi utakmicu sa brigadnim timom 30. VIII. Pričali su mi drugovi kasnije o sportskim nadmetanjima s timovima Mornarice NOVJ, XI i XII dalmatinske brigade, o urnebesu na nogometnoj utakmici između štaba 26. divizije i štaba Prve dalmatinske, koja je odigrana 25. kolovoza, pa opet sa savezničkom momčadi četiri dana kasnije, o upražnjavanju i drugih sportskih disciplina: lake atletike, odbojke, pa čak i plivanja kad je nastupilo vruće ljeto. Poslije povratka s ratne turneje po Africi i zemljama Bliskog Istoka, gdje je nizao sportske pobjede kao reprezentacija nove Jugoslavije, “Hajduk” NOVJ vratio se u Split. U svom rodnom gradu odigrali smo 27. XII 1944. godine utakmicu s reprezentacijom oružanih snaga Velike Britanije. Bio sam ispunjen srećom vidjevši u gledalištu mnogobrojne suborce iz moje Prve dalmatinske. Naime, oko 950 drugova i drugarica moje brigade brodovima je stiglo iz Šibenika, gdje je tada bila stacionirana, da na ovom susretu navija za momčad koja je s partizanskom petokrakom na grudima predstavljala nogometni sport Titove Jugoslavije. Nogometni tim Prve dalmatinske brigade našim odlaskom izgubio je mnogo u kvaliteti i snazi. Ali, oni drugovi koji su ostali i dalje u brigadi u svakoj prilici nastavili su s nogometom. Nastavili su tradiciju te grane sporta, koja se u njihovim redovima uvijek njegovala, a bila je začeta još onog kasnog ljetnog dana 1942. godine, podno Dinare, na obodu Livanjskog polja u selu Rujane.
Jozo Matošić, Naša Prva dalmatinska – sjećanja boraca (pdf)