Otvaram malu knjigu iz vremena rata: brigadni list 2. proleterske. Preko požutelih listova vraćam se u prošlost, u detinjstvo moje brigade, u njenu mladost.
Ožive hartija, progovoriše slova. Ponovo slušam glasove svojih drugova, mrtvih i živih, njihove bliske reči, pune drugarske pažnje i borbenog zanosa, reči vere i ubeđenja… I opet živim životom Brigade.
Kao preko filmskog platna prolaze poznata mesta, poprišta bitaka i pobeda, zgarišta spaljenih sela, staze okrvavljene, kosti isprane na kiši, kosti bele i sive, mnogo kostiju…
I opet prkosno kolo se vije; zagrljaj bratski i topao, puška do puške, šapuću garave cevi o bitkama i bratstvu u njima stvorenom. Vije se živi venac jedinstva, bura zahuktale mladosti, u srcu radost zri.
Na horizontu su nasmejane zore, drage kao detinjstvo. Vidici svetli kao biseri i čisti kao suza. Tito je sa njih rasterao magle. Listam: ofanzive obeležene borbom, pa slovom. Ide kolona 2. proleterske, kolona boraca za život, za smrt osvajačima. Ostaju grobovi, a Brigada živi, živi i raste.
Koračamo tako po groblju drugova svojih i po groblju predaka slavnih. Krv zastruji u nama kao reka, nemirna i likovi njini zasvetle još jače, evo ih gde ponovo staju u naš stroj. Prevrćem listove i pitam: koliko je vojski nasrtalo na naš seljački gunj?
— Stoj! — viču Nemci.
— Stoj! — viču Italijani.
— Stoj! — viču ustaše.
— Stoj! — viču četnici.
— STO-O-OJ!… — a mi idemo, padamo i dižemo se…
Idemo, idemo…
Nećete nas zaplašiti ni vikom ni oružjem! Nećemo stati i nismo! Evo Zelengore! Ponovo čujem zavijanje “štuka” i kanonadu, klokotanje na Dragoš-Sedlu i Košuru, eho se dvostruko lomi o stene. Ostaju drugovi mrtvi, na mrtvoj straži da stoje.
Likovi heroja: Petar Leković, Aleksa, Lune, Bondžula… redom tako Brigada heroja. To njihova srca kucaju u nama…Na kraju knjige je karta, ucrtan put, tanka nit isprepletena kao paukova mreža. Zašto je tako crvena?
A gde je bio front?
Na svakoj stopi.
Na svakoj stopi odzvanja u misli.
Crveni končić je zažarena putanja munje. Za tri godine oko dvadeset i tri hiljade kilometara. Zar nismo velika zemlja?
Koliko bitaka, koliko zanosnih juriša, koliko se života ugasilo ucrtavajući ovu crvenu krivudavu liniju po tvrdom tlu vekovnih borbi. Osećam miris baruta i zgarišta, čujem škrgut ranjenika i ropac samrtnika. Vidim krvavu igru uz svirku projektila.
Slobodo, kolika je tvoja cena?
Ne, ti nemaš cene! Niko ne može ni da te prodaje, ni da te kupuje, niti na poklon daruje. Tebe treba izvojevati. I mi smo te izvojevali.
Čime?
Srcem. Ko misli da nam uzme slobodu neka zna da je ne damo, nju čuva snaga naših srca.
Zatvaram knjigu i pogled mi pada na korice. Naslov je: “Bez predaha”.
Milivoje Nikitović, Druga proleterska brigada 1942-1992 – ilustrovana monografija