Napredni radnički pokret u Mostaru bio je dosta jak. Od samih početaka, okupljajući se u Radničkom domu, u njemu su učestvovale i žene. Od 1937. godine po direktivi KPJ počelo se masovnije raditi i napredne snage okupljati oko URS-ovih sindikata. U rad sindikata sve masovnije se uključuju i žene, jer je u gradu bilo vipe preduzeća sa pretežno ženskom radnom snagom, kao što su Tvornica platna “Vitković”, Tvornica duhana, Tvornica sapuna i Otkupna stanica duhana, a velik broj žena bio je zaposlen po privatnim krojačkim i frizerskim radnjama.
Preko sindikalnog pokreta žena je dolazila do spoznaje da je njezin položaj daleko teži od položaja ostalih radnika, jer je manje plaćena za isti rad, jer nije imala ni neka osnovna prava, a više je eksploatisana nego muškarci, pa su i akcije koje su vodili sindikati obuhvatale sve veći broj žena radnica. Takvi su, na primjer, štrajkovi krojača, te štrajkovi radnica Tvornice platna “Vitković”, Tvornice duhana, Tvornice sapuna. Preko sindikata žene su sticale i izvjesno opšte i političko obrazovanje preko kurseva u Radničkom domu. Organizovanijim radom počeli smo obuhvatati 1939. godine i nezaposlene žene. Rad sa ženama odvijao se u vidu sijela. Prvo sijelo održano je u mojoj kući, gdje je bilo preko 30 žena iz kvarta Carine. Na ovim sijelima žene su se upoznavale sa političkom situacijom u svijetu, a prerađivali su se i izvjesni materijali, kao “Žena u socijalizmu”, čitao se list “Žena danas” i ostalo što je tada za ovu svrhu bilo namijenjeno.
Drugo ovakvo sijelo je održano u Iličkoj ulici u kući Mume Sinanovića gdje je bilo oko 20 žena. Ovom sijelu prisustvovale su većinom žene Hrvatice. Treće i četvrto sijelo održano je u Donjoj mahali u Imširagića kući i kući Jusufa Bijavice. Poslije toga sijelo je održano u kvartu Luka u kući Jusufa Jusufovića, krojača. Sva ova sijela su bila brojno posjećena. Učestvovalo se u razgovoru. Žene su se interesovale za mnoga pitanja, pa i za politička.
Ovakav smo rad nastavili sve do 1941. godine. Na ovim sijelima određene drugarice su govorile o političkoj situaciji. Među ženama Muslimankama govorila je pored Muslimanke i Hrvatica, što su žene sa simpatijama prihvatile. Za rad sa ženama u kvartovima bile su zadužene Anđa Kneževic, Darinka Bitanga i Samija Bubić.
Kao sto je Partija djelovala u gradu, tako su se pronalazile i forme za djelovanje na okolna sela. Jedna od formi je hila i organizovanje omladinskih izleta u okolna sela. Na ovim izletima okupljali smo pored omladine i žene, sa kojima se, takođe, razgovaralo o političkoj situaciji. Tako su 1939. i 1940. godine organizovani izleti u Humilišane, Jarakovinu, Bunu, Jasenicu, Blagaj, gdje su se pored omladine masovno odazivali i žene i muškarci.
Jak uticaj i djelovanje Partije bilo je i preko Gajretove odnosno Muslimanske biblioteke, kasnije, od 1940. godine Narodne biblioteke. U njoj je bilo učlanjeno dosta žena ne samo intelektualki nego i ostalih. Pored kulturno-prosvjetnog rada u Biblioteci su bili organizovani i razni kursevi, kao kurs prve pomoći, domaćinski kurs, a preko svega toga među ženama se djelovalo politički.
Ovakvo djelovanje među ženama našlo je odraza u svim akcijama koje je provodila Partija. Naprijed smo napomenuli da su žene masovno učestvovale u štrajkovima, a tako isto i u demonstracijama u septembru 1940. godine. Može se slobodno reći da su oko polovinu učesnika u demonstracijama sačinjavale žene, pa su neke od njih tom prilikom pretukli žandarmi, a neke su bile i ranjene. Ubrzo poslije ovih uslijedile su i druge demonstracije, na kojima je takođe bio velik broj žena.
Rat i okupacija zahtijevali su i nove forme rada, veću budnost i konspiraciju. I pored represalija koje su provodili Talijani i ustaše, žene se nisu pokolebale, nego su se još masovnije i aktivnije uključile u NOP, i to i Muslimanke i Hrvatice i Srpkinje. Iako je vrlo mali broj žena bio u članstvu Partije, mnoge od njih su djelovale kao komunisti i prenosile uticaj Partije na mase.
Sve je to uslovilo da su se od prvih dana okupacije preko žene odvijale mnoge akcije oko priprema i slanja odreda, sakupljanja Crvene pomoći, i tako dalje. Mnoge su kuće bili punktovi za skupljanje oružja i drugog materijala. O tome su se uglavnom brinule žene.
Trećeg decembra 1941. godine Partija organizuje političko-ekonomsku akciju, gdje masovno učestvuju žene grada Mostara. To je bila isključivo akcija žena, koja je do kraja uspjela. Skup žena je bio na Tepi, tj. pijaci. Žene su uporno tražile repu zvanu viktorija, koje nije bilo dovoljno, a takođe i masnoće koje nije bilo uopšte. Nezadovoljne odgovorom tržnog nadzornika uputile smo se prema općini uzvikujući: “Hoćemo hljeba, hoćemo repe, hoćemo masnoće.” Ni u općini nismo dobili bolji odgovor. Nisu mogli pomoći jer je, navodno, načelnilk Butum bio bolestan. Otišle smo njegovoj kući i dalje demonstrirajući.
Avlija i sokak u kojem je stanovao Butum u Brankovcu sada Osmana Đikića ulica, bila je ispunjena ženama sa praznim cekerima i loncima. Iznenađen i uplašen tolikim brojem i uzvicima žena načelnik Butum je izašao u pidžami na tavan ( tako se u bosanskim kućama zove unutrašnja terasa okrenuta dvorištu) i drščući od straha ženama se obratio riječima: “Seke moje, hajte kućama biće na Tepi u roku dan-dva i repe i masnoće.”
Žene su i dalje demonstrirale trazeći odnosne artikle za prehranu dovikujući mu da su njihova djeca gladna, da on ima svega i da ih ne razumije. Nismo mu vjerovale, nego su žene otišle u ekonomat na staroj željezničkoj stanici, gdje su mimo magazinera Ilke Barbarića prodrle u magazin i u revoltu parale vreće i prosipale brašno, šećer, ulje i suhe šljive. Magaziner se kao od straha sklonio (inače je bio simpatizer NOP-a) tako da su žene nesmetano radile šta su htjele.
Iz magazina su se žene uputile na bašče. Tamo su čupale prasu i kupus, i to i u naših simpatizera i u drugih poljoprivrednika, da se nad našim simpatizerima ne bi vršile represalije, kao i da se akcija u očima neprijatelja prikaže kao ekonomska. U svojoj biti ona je bila duboko politička. Akcija je trajala od 7 sati ujutro do oko 11 sati i tek tada su se žene razišle svojim kućama. Policija je stajala i posmatrala. Sve žene su bile u zarovima i feredžama. U ovoj akciji učestvovalo je oko 300 žena.
Političko djelovanje prije rata među ženama imalo je velikog odraza tako da nam ni kasnije nije bilo teško mobilisati žene ni za kakvu akciju. Već početkom 1941. godine, po direktivi Partije, organizuju se sanitetski kursevi po svim kvartovima. Isto tako žene se dobrovoljno 1941. godine javljaju u Protivhemijsku zaštitu (PHZ).
U masovnim demonstracijama 27. marta 1941. godine žene su u velikom broju učestvovale.
Već u aprilu i maju 1941. godine žene sakrivaju oružje kao i ilegalce.
Juna i jula 1941. godine prebacivale smo žene Jevrejke iz Sarajeva i Tuzle u Mostar. Ovu akciju smo vršile u zarovima i za svaku od njih bio je pripremljen zar i propusnica koja je glasila na ženu Muslimanku iz Mostara. Isto tako prilikom interniranja žena Srpkinja u koncentracione logore Makrac, Glinu, Dvor na Uni i druge, žene Mostara pokazale su svoju solidarnost. Ukrcavale su se u vozove kojima su žene odvođene u logore i u putu im dodavale hranu i novac.
Vee 1941. godine formiraju se odbori žena za Desnu i Lijevu obalu, kao i pododbori po kvartovima. U odborima su bile žene koje su rukovodile pododborima, a svaka žena iz pododbora imala je svoju grupu žena na koje je prenosila zadatke. Na taj način se djelovalo politički među ženama i omogućavalo provođenje svih partijskih direktiva. Odborom žena Desne obale Neretve rukovodila je Bisera Puzić, a Lijevom Samija Bubić.
Između mnogih zadataka i akcija koje su sprovodile žene, bio je i taj da su žene Carine same uzele u zadatak da izvezu zastavu koju će poslati za 1. maj 1942. godine Mostarskom partizanskom odredu koji se tih dana trebao formirati osamostaljivanjem i reorganizacijom Konjičkog bataljona Sjevernohercegovačkog NOP odreda. Odredile su grupu žena koje će to raditi. Među njima su bile Zora Kešelj, Fahra Fejić, Dobrila Carić, Samija Bubić, Dika Hadzić, te Rada Mulabakija, u čijoj se je kući zastava i vezla. Teško se dolazilo do materijala, ali se ugalvnom nabavio i zastava je na vrijeme izvezena.
Žene su takođše, pomagale štrajkove đaka u Trgovačkoj akademiji i Učiteljskoj školi. I zbog hapšenja đaka žene grada su organizovale demonstracije pred policijom i Talijanskom komandom. Tom prilikom policajci i Talijani su tukli i rastjerivali žene. One su ipak uspjele da se djeca izvuku iz zatvora. Ova akcija je bila aprila mjeseca 1942. godine a u njoj je učestvovalo preko 50 žena.
Samija Slipičević-Bubić, Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine : sjećanja učesnika