Pretsjednik radnog pretsjedništva najavljuje referat druga Rodoljuba Čolakovića: O spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji. (1)
I
Naša istorijska konferencija pada u vrijeme kada se džinovska borba svih slobodoljubivih naroda svijeta na čelu sa moćnim i bratskim Sovjetskim Savezom, protiv varvarskog fašizma, protiv Hitlerovog “novog poretka” približava svom pobjedonosnom završetku. Nezadrživa ofanziva nepobjedive Crvene Armije, uspjesi naših engleskih i američkih saveznika u Italiji, borba porobljenih naroda Evrope protiv fašističke tiranije doveli su Hitlerovu Njemačku na rub propasti.
Već peti mjesec herojska Crvena Armija goni fašističke horde na Zapad. Neviđenim poletom i junaštvom, nenadmašivom ratnom vještinom, pod rukovodstvom genijalnog vojskovođe druga Staljina, ona uništava razbojničku Hitlerovu vojsku i čisti svetu rusku zemlju od fašističke pogani. Od Kurska do Gomela, od Taganroga do Žitomira ostalo je nepregledno groblje fašističkih lupeža, koji su se drznuli da napadnu veliku zemlju socijalizma. Ništa nije pomogla Hitleru njegova “totalna mobilizacija”; ništa mu nije pomogao veliki broj divizija koji je bacao na Istočni front, ne bi li u toku ljeta 1943. povratio ono što je u toku ruske zimske ofanzive 1942/43. nepovratno izgubio. “Totalna mobilizacija” mogla je dati na brzu ruku opremljene nove divizije, ali nije mogla podići iz groba onu odabranu Hitlerovu vojsku koja je našla smrt na nepreglednim ravnicama Rusije od Staljingrada do Kurska i Harkova.
Postalo je sasvim očigledno da se odnos snaga između Sovjetskog Saveza i fašističke Njemačke temeljito izmijenio u korist Sovjetskog Saveza. Hitler je izgubio sva ona preimućstva koja je imao u prvoj godini rata, koja su mu omogućila privremene uspjehe. U punoj mjeri došle su do izražaja neiscrpne snage Sovjetskog Saveza, koje Crvenoj Armiji omogućuju ofanzivu dosad neviđenih razmjera u istoriji ratova.
U teškim uslovima otadžbinskog rata, koji iziskuje naprezanje svih materijalnih i moralnih snaga, pokazala se čvrstina sovjetskog poretka. Sovjetski Savez je ne samo izdržao bez ikakvih unutrašnjih potresa pritisak džinovske Hitlerove vojne mašine, već je uspio da u toku rata poveća svoju snagu koja danas obezbjeđuje veličanstvene pobjede Crvene Armije. Solidnost ekonomskog sistema, povjerenje narodnih masa u sovjetsku vlast i Boljševičku partiju, bratstvo sovjetskih naroda – sve je to omogućilo brzo mobilisanje svih sredstava potrebnih za pobjedu nad fašističkim osvajačima.
Narodi Sovjetskog Saveza ispoljili su, kako na frontu, kao vojnici Crvene Armije, tako i u pozadini, u fabrikama i kolhozima, rudnicima i saobraćaju, junaštvo, požrtvovanost i upornost koji su zadivili čitav svijet. Oni su zadužili čitavo slobodoljubivo čovječanstvo, jer su primili na svoja pleća najveći dio tereta ovog najtežeg od svih ratova i podnijeli u njemu najveće ljudske i materijalne žrtve. Blagodareći, u prvom redu, naporima i žrtvama naroda Sovjetskog Saveza, osujećeni su planovi fašističkih imperijalista o stvaranju njemačkog svjetskog gospodstva i čovječanstvo je spaseno od najkrvoločnije tiranije i najbezdušnijeg pljačkanja.
Uspjesi Crvene Armije u toku ljeta ove godine snažno su odjeknuli u svim zaraćenim zemljama. Oni su, prije svega, slomili fašističku osovinu i lišili Njemačku njenog glavnog saveznika u Evropi. Pad Musolinija i docnija kapitulacija Italije jeste u prvom redu odjek pobjeda Crvene Armije. One su bile dokaz da je Njemačka već izgubila rat. To je natjeralo izvjesne krugove u Italiji da se iščupaju iz Hitlerovog zagrljaja, u nadi da će tako izbjeći njegovu sudbinu. To je olakšalo saveznicima da se, poslije pobjede u sjevernoj Africi, iskrcaju u Italiju i da prenesu svoje operacije na evropsko tle.
Izbacivanje Italije iz stroja, dalji još veći uspjesi Crvene Armije, kao što je prelaz Dnjepra, izazvali su pravu paniku u satelitskim državama. Mađarska, Bugarska, Finska i Rumunija našle su se u škripcu. Reakcionarne klike tih zemalja, koje su se dočepale vlasti protiv volje naroda, bile su godinama vjerne sluge Hitlerove, nadajući se da će u njegovoj službi i osigurati za vječita vremena svoju protivnarodnu vladavinu, i olako se dočepati plijena. Sad, kad je legenda o nepobjedivosti njemačke vojske, pod udarcima Crvene Armije razvijana u prah i pepeo, kad je postalo očigledno da je Hitler izgubio rat, te reakcionarne klike nastoje da se otkače od svog gospodara. U Finskoj se čuju sve više glasovi protiv saveza sa Njemačkom, i to upravo iz krugova bliskih vladi. U Mađarskoj klika oko Hortija (2) i Kalaja (3) uznemirena blizinom Crvene Armije, prepodobno priča o tome kako ne želi tuđih zemalja, kako će dati svojim manjinama sva prava. U Rumuniji, na čiju će kapiju uskoro zakucati Crvena Armija, vrši se evakuacija iz Bukovine iz Besarabije onih Rumuna koji su sanjali o “velikoj Rumuniji” do Odese. Bugarski vlastodršci, uplašeni bombardovanjem Sofije, evakuišu prestonicu, u kojoj su mislili da će biti pošteđeni od ratnih strahota. Mjesto pobjedničkog bahatog tona, sve se više čuje tužno cviljenje iz satelitskih zemalja o njihovoj nevinosti, o njihovoj neodgovornosti. Ako cvile, i za nevolju im je. Ne samo što nema nikakvih izgleda da će se lako napljačkano sačuvati, već su, naprotiv, svi izgledi da valja plaćati kožom za počinjene zločine. S đavolom su tikve sadili, sasvim je pravo što će im se o glavu lupati.
Takvo raspoloženje u satelitskim zemljama označava sve veću izolaciju fašističke Njemačke. Takozvana Hitlerova “neosvojiva evropska tvrđava” pokazuje se kao sasvim nesolidna građevina, koja ozbiljno prijeti da jednog dana, koji više nije daleko, zatrpa i svog neimara, i njegove pomagače.
Pored poraza na bojnom polju, fašistička Njemačka doživjela je težak udarac na političkom polju. Glavešine fašističke Njemačke nastojale su i nastoje da preko svojih reakcionarnih prijatelja u Engleskoj i Americi izazovu trvenje između Sovjetskog Saveza s jedne, i Engleske i Amerike s druge strane, da oslabe antihitlerovsku koaliciju i tako omoguće sebi izlaz iz rata bez kapitulacije.
Ta nastojanja dobila su ozbiljan udarac na konferenciji triju sila u Moskvi. (4) Tu se, na sastanku predstavnika Sovjetskog Saveza, Engleske i Amerike, još jednom potvrdila čvrstina antihitlerovske koalicije. Saradnja Saveznika u borbi za uništenje Hitlerove Njemačke postala je još tješnja. Osim toga na moskovskoj konferenciji riješeno je, prema riječima druga Staljina, da se, poslije pobjede nad Hitlerom, “uspostavi u Evropi takav poredak koji će potpuno isključiti mogućnost nove agresije od strane Njemačke” i “da se ostvari trajna ekonomska, politička i kulturna saradnja evropskih naroda, zasnovana na uzajamnom povjerenju i uzajamnoj pomoći, sa ciljem obnove privrede i kulture koju su Nijemci razrušili”.
Sve ovo znači težak udarac Hitleru i reakcionarima u Engleskoj i Americi, kao i ostalim zemljama. Međutim, to ne znači da su te reakcionarne snage prestale da postoje. One su stalno budne i aktivne. To su iste one snage koje su prije rata živo radile na izolaciji Sovjetskog Saveza, koje su pomagale Hitlera u njegovim pripremama za napad na Sovjetski Savez i koje su priželjkivale Hitlerovu pobjedu, kad je mučki i vjerolomno napao na Rusiju. Videći danas da je ta pobjeda nemoguća, ti reakcionarni krugovi nastoje da spasu fašističku Njemačku od katastrofe. Upravo te snage koče otvaranje istinskog drugog fronta u Evropi; te snage podržavaju sve one reakcionarne emigrantske nazovi-vlade, koje se više boje svog oslobođenog naroda nego Hitlera.
Sve u svemu: tučena na bojnom polju od Saveznika, u prvom redu od junačke Crvene Armije, tučena na političkom polju, sve više napuštena od svojih satelita, fašistička Njemačka nalazi se pred katastrofom. Ova će nastupiti utoliko prije, ukoliko se svi slobodoljubivi narodi čitavog svijeta u borbi protiv zajedničkog neprijatelja ugledaju na Sovjetski Savez, koji daje najveće žrtve u ovoj borbi. Ukoliko prije bude otvoren drugi front u Evropi, ukoliko se jače rasplamsa oslobodilačka borba porobljenih naroda Evrope, utoliko će prije fašistička Njemačka biti prinuđena na kapitulaciju. Samo na taj način mogu se skratiti stradanja naroda koji pište od zuluma Hitlerovih hordi, kao i od zuluma svojih vlastitih izroda u Hitlerovoj službi.
II
Pobjedonosna ofanziva Crvene Armije, kapitulacija Italije i napredovanje naših engleskih i američkih saveznika u Italiji, snažno su odjeknuli u porobljenim zemljama Evrope. Sve smjelije i otvorenije istupaju slobodoljubive snage tih zemalja protiv fašističke tiranije: pobuna u Danskoj, pojačana aktivnost grčkih, poljskih i francuskih partizana, krupna djela sabotaže u Norveškoj i t. d.
Naročito snažnog odjeka imale su te pobjede nad Hitlerom u našoj zemlji koja, među porobljenim zemljama Evrope, prednjači u oslobodilačkoj borbi protiv fašizma. Taj odjek u našoj zemlji nije se odrazio samo u pojačanim akcijama jedinica naše slavne Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda, već je imao dalekosežnije posljedice.
Blagodareći dalekovidnosti našeg Vrhovnog štaba, našoj organizovanosti, snalažljivosti i brzini naših štabova, Narodno-oslobodilačka vojska iskoristila je kapitulaciju Italije, zaposjela čitavu jadransku obalu i razoružala nekoliko italijanskih divizija u Sloveniji, Dalmaciji, Hrvatskom Primorju i Crnoj Gori. Za nekoliko dana nikle su nove brigade i divizije, snabdjevene modernim naoružanjem, koje su odmah stupile u borbu protiv naših neprijatelja. Operacije jedinica Narodno-oslobodilačke vojske u Sloveniji i Dalmaciji zadaju naročitu glavobolju fašističkom okupatoru, jer se one vode na samim pristupima fronta u Italiji na kome se bore naši engleski i američki saveznici. Tako su operacije naše vojske neposredno povezane sa operacijama naših saveznika u Italiji; samim tim naša vojska postala je još značajniji činilac u borbi protiv fašističke Njemačke nego što je dosad bila. I naši engleski i američki saveznici uvjerili su se najzad da je naša slavna, vojska jedina snaga koja u Jugoslaviji vodi borbu protiv fašizma. Stoga su oni poslali svoje misije našem Vrhovnom Štabu i ukazali nam izvjesnu materijalnu pomoć.
Naša Narodno-oslobodilačka vojska, ponos i uzdanica naših naroda, danas je jača nego ikada. Njene jedinice vode borbu od Trsta do Ulcinja, od Splita do Drave, Timoka i Vardara. Uzalud je fašistički okupator bacio u borbu protiv njih svoje odabrane divizije; uzalud su Hitlerovi generali brižljivo pripremali svoje ofanzive u namjeri da unište našu vojsku. Pokazalo se da je ona neuništiva, kao što [je] neuništiva težnja naših naroda za slobodom i pravdom. Ona je neuništiva zato što je nikla iz naroda, koji je dao svoju najbolju djecu da brane njegovu slobodu, da se bore za njegovu bolju budućnost. Ona je neuništiva zato što je nju stvorila i što njom rukovodi herojska Komunistička Partija Jugoslavije, koja je našu slavnu vojsku zadahnula duhom bezgranične ljubavi prema svojoj domovini, duhom junaštva, upornosti i samoprijegora. Ona je neuništiva zato što je to vojska nerazrušivog bratstva naših naroda koja se nesebično bori za pravednu stvar. Ona je neuništiva zato što nju predvodi vođ naših naroda, hrabri i mudri drug Tito, koji je oličenje borbenog bratstva svih naroda naše domovine i nosilac njihovih vjekovnih težnji za životom u slobodi, miru i blagostanju. Poslije svake ofanzive naša Narodno-oslobodilačka vojska, očeličena naporima i obogaćena iskustvom, postajala je jača. U nju su se ulivale hiljade novih boraca koji su još jače razbuktavali plamen oslobodilačke borbe naših naroda.
Plamen narodno-oslobodilačke borbe obuhvatio je čitavu Jugoslaviju. Za posljednjih nekoliko mjeseci u Sloveniji su se odigrali najkrupniji događaji u istoriji bratskog slovenačkog naroda. Sloveniji su prisajedinjeni Gorica i slovenski dio Istre, i to ne blagodareći nečijoj milosti, već blagodareći isključivo junačkoj borbi slovenačkog naroda za slobodu. Razbucane su izdajničke bijela (5) i plava garda, (6) koje su bile u službi okupatora. Najširim narodnim slojevima u Sloveniji postalo je jasno, da je samo zastava Osvobodilne fronte zastava slobode i bolje budućnosti slovenačkog naroda.
U Hrvatskoj plamti narodni ustanak. Okupatoru nisu pomogle ni ustaške bande ni reakcionari iz bivšeg vodstva H. S. S. s Mačekom (7) na čelu, koji su propovjedali politiku čekanja. Hrvatski narod prezreo je te potajne pomagače okupatora i listom se digao na oružje. S njime su se priključili narodno-oslobodilačkom pokretu najbolji prvaci Hrvatske Seljačke Stranke. Dalmaciju, najstariju i najljepšu hrvatsku zemlju, koju je Hitler darovao Musoliniju, oslobodili su dalmatinski partizani. Raspada se ruglo od države takozvana Nezavisna Država Hrvatska, a hrvatski narod, u bratskoj slozi sa Srbima u Hrvatskoj, sa oružjem u ruci krči put istinski slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj.
Izuzev nekoliko većih gradova i uporišta, oslobođena je gotovo čitava Bosna i Hercegovina. Partizanska zastava slobode i bratstva vije se od naše junačke i mučeničke Krajine do Drine i od Save do mora. Ali što je još ljepše od vojničkih pobjeda, u borbi se iskiva jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine. U sve većem broju stupaju u Narodno-oslobodilačku vojsku Muslimani i Hrvati.
U Crnoj Gori razbijene su četničke bande Draže Mihailovića, a njegove agente Baju Stanišića i generala Đukanovića, (8) stigla je pravedna kazna narodnog suda. Crna Gora opet je dobila svoje istinsko lice koje su htjeli da nagrde pečatom izdaje plaćenici okupatora. Njeni junački sinovi vode danas borbu u Sandžaku i na granici Srbije.
Izdajnik Draža Mihailović i njegovi pokrovitelji iz inostranstva svojatali su Srbiju da je tobože uvijek bila Dražina. Međutim, Srbija danas jasno govori da je svoja, narodna, srpska, a ne petokolonaška i izdajnička. Nikada u njoj za ove dvije i po godine naše slavne borbe nije umukla partizanska puška. Nikakva zvjerstva njemačkih okupatora, nedićevaca, ljotićevaca, bjelogardiskog ološa i svirepih Dražinih koljača nisu mogla da uguše slobodarski duh Srbije. Upravo ovih dana srbijanske brigade svojim borbama pokazale su čitavom svijetu kakvim duhom diše Srbija koja je u teškim danima 1941. digla ponosnu i slavnu zastavu ustanka u našoj domovini. Ona je toj zastavi ostala vjerna i ostaće vjerna uprkos svemu.
Podlom i krvožednom fašističkom okupatoru nije pomogla sva njegova sila da uguši našu svetu i pravednu borbu. Nisu mu pomogli ni naši izdajnici i izrodi, kao ni politički špekulanti, koji su politikom čekanja izražavali svoj strah od slobodarskih, demokratskih težnji narodno-oslobodilačkog pokreta. Oni su priželjkivali poraz Narodno-oslobodilačke vojske, nadajući se, bjednici, da će onda lako ostvariti svoje sebične i prljave račune. U toku dvije i po godine ove teške i krvave borbe za svoju slobodu narodi Jugoslavije mnogo su naučili. Sa lica raznih “boraca” za nekakvu nezavisnost ili nečiju slobodu, raznih političkih “mudraca”, ljudi jadnih i sitnih za ovo veliko i surovo doba, zderana je maska. Ispod nje se pokazalo njihovo pravo lice, lice odvratnih slugu našeg najvećeg zlotvora, njemačkog fašizma.
Ništa nije neobično i novo što se u Jugoslaviji našlo izroda i izdajnika koji su se, zbog svojih sebičnih interesa, privoljeli okupatoru. Takvih pojava imamo u svim zemljama u Evropi koje je Hitler, blagodareći upravo tom reakcionarnom soju, olako pobijedio. Ono što izdvaja Jugoslaviju, to je činjenica da su njeni bivši vlastodršci otišli najdalje u izdaji. U taboru izdajnika naroda našli su se “vlada” i kralj koji pred savezničkom javnošću žele da važe i kod izvjesnih krugova, nažalost, još uvijek važe kao zakoniti pretstavnici Jugoslavije, čiji se narodi bore za iste ratne ciljeve kao i Saveznici.
Draža Mihailović već dvije godine, u službi okupatora, vodi borbu protiv narodno-oslobodilačkog pokreta u našoj zemlji. Mjesto osude od strane takozvane jugoslavenske vlade, on je proizveden u čin armijskog đenerala i naimenovan za ministra vojske te “vlade”. (9) Dakle Draža Mihailović nije nekakav seoski đilkoš, koji se u ovom metežnom vremenu samozvano proglasio vojvodom, već je “ministar vojni” takozvane jugoslovenske vlade i “dragi prijatelj” kralja Petra II. Draža Mihailović započeo je svoju izdajničku rabotu još 1941. godine cijepajući borbene snage srpskog naroda, govoreći kako još nije momenat za borbu, da bi uskoro zatim zabo nož u leđa slavnim partizanskim odredima Srbije. Njegovo je djelo raspirivanje šovinističke mržnje između Srba i Muslimana i klanje nevinog muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, što je sve išlo na ruku fašističkom okupatoru, koji se s pravom bojao borbenog jedinstva svih naroda Jugoslavije. Draža je blagoslovio kapitulaciju bosanskih četnika pred ustaškom državom i Antom Pavelićem, najkrvožednijim koljačem srpskog naroda. On je bosanske četnike skrenuo na put bratoubilačke borbe i služenja okupatoru. Njegove izdajničke bande danas zajedno sa Nijemcima, ustašama [i] bugarskim okupacionim trupama ratuju protiv naše slavne Narodno-oslobodilačke vojske. Njegove bande ubijaju i pale po Srbiji koja se napreže da strese jaram okupatora. Njegove bande popalile su nedavno Rogaticu i poklale oko 3.000 nevinih Muslimana od Višegrada do Rogatice, nadajući se da će tako spriječiti prilaženje Muslimana narodno-oslobodilačkom pokretu. Agenti Draže Mihailovića proturaju laži kako su četnici “saveznici Engleza” kako ono što oni rade, rade sa odobrenjem Engleza, želeći na taj način da zadrže od borbe one još kolebljive srpske mase i da tako olakšaju položaj fašističkog okupatora.
Kad je uprkos svim opomenama našeg Vrhovnog štaba i Antifašističkog Vijeća, izdajnik Draža Mihailović ostao i dalje “ministar vojske” te vlade, postalo je svima jasno da je ustvari ta takozvana vlada naredbodavac, a Draža Mihailović izvršilac.
O čemu svjedoče ove činjenice? One svjedoče o tome da izdaja Draže Mihailovića nije lično djelo jednog reakcionarnog generala, već određena politika reakcionarnih velikosrpskih krugova okupljenih oko kralja i monarhije. Cilj politike tih krugova s kraljem na čelu jeste da, poslije sloma fašističke Njemačke, vaspostave u Jugoslaviji još crnju vladavinu nacionalnog ugnjetavanja, političke i društvene reakcije, korupcije i pljačke nego što je to bilo u staroj Jugoslaviji. Budući da su naš narodno-oslobodilački pokret i Narodno-oslobodilačka vojska sa svojim demokratskim težnjama glavna prepreka za ostvarenje tih reakcionarnih ciljeva, ta poštovana gospoda smatraju danas svojim najvažnijim zadatkom ne uništenje fašističke Njemačke, već narodno-oslobodilačkog pokreta i Narodno-oslobodilačke vojske. Na toj osnovi oni su se spregli sa okupatorom, na toj osnovi oni su postali najcrnji izdajnici naše domovine. O ovome postoji čitav niz dokumenata koje su naše jedinice zaplijenile u četničkim štabovima.
U ime kralja banditi Draže Mihailovića idu zajedno s njemačkim okupatorima i ustašama protiv naše Narodno-oslobodilačke vojske; u ime kralja srpski izrodi kolju, pale i siluju i tako sramote ime srpskog naroda; u ime kralja srpski izdajnici drže još pod svojim uticajem izvjesne zaostale srpske mase i tako slabe borbenu snagu naše zemlje, što znači da produžuju stradanja i patnje našeg naroda. Ime kraljevo, sa njegovim saizvoljenjem postalo je zastava izdaje oko koje se okuplja ološ srpskog društva i reakcionarne klike ostalih naroda, sve ono što u ovim danima kada se u bolovima rađa naša sloboda, misli samo na to kako da obezbijedi svoje prljave, sebične interese.
Kad su prije dvije i po godine narodi Jugoslavije, bez obzira na narodnost, vjeru i političko uvjerenje, ustali u oružanu borbu protiv fašističkih okupatora i njihovih pomagača, niko nije postavljao pitanje monarhije. To je pitanje spadalo u red onih pitanja koja će se rješavati poslije oslobođenja naše zemlje. Međutim, danas kad se izdanak dinastije Karađorđevića, u najtežim danima naše istorije ispoljio kao pokrovitelj saučesnik izdajnika, onda je dužnost svakog patriote da tom kralju i njegovoj vladi odrekne svako pravo da govori u ime naše zemlje i da mu ospori pravo da se ikad u nju povrati. Osim toga naše je pravo da tražimo od naših engleskih i američkih saveznika da toj “vladi” i kralju – izdajniku odreknu gostoprimstvo i svaku podršku. To pravo izvojevali su narodi Jugoslavije svojom borbom na strani Saveznika.
Dok se četnička vlada u Kairu bavi neslavnim i jalovim poslom, dotle narodno-oslobodilački pokret u Jugoslaviji bije najveću i najsudbonosniju bitku u istoriji naših naroda. Ne radi se samo o oružanoj borbi i o našim vojničkim pobjedama, o kojima je već govoreno. Radi se o onome što je ta oružana borba omogućila, a to je stvaranje istinski narodne, demokratske vlasti na velikom dijelu naše oslobođene zemlje, vlasti kojoj stoji na čelu Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Nastalo u borbi, sazdano na kostima najboljih sinova naše domovine, ono je oličenje narodnih težnji za boljim i pravednijim uređenjem kako odnosa među narodima Jugoslavije, tako i unutar svakog naroda napose. Narodi Jugoslavije shvataju sasvim ozbiljno borbu protiv fašizma, svog zakletog neprijatelja, i u toj surovoj i teškoj borbi dokazali su djelima šta mogu i na šta su spremni. Isto tako ozbiljno narodi Jugoslavije shvataju svoje pravo da svoju državnu zajednicu urede kako to odgovara volji i interesima naroda. To im pravo niko nije darovao. To su pravo oni izvojevali svojom krvlju i nadčovječanskim naporima. I naši prijatelji i naši neprijatelji mogu biti uvjereni da će narodi Jugoslavije tu svoju veliku tekovinu, pravo da sami određuju svoju sudbinu, umjeti isto onako muški braniti, kao što su ga znali i izvojevati.
U odbrani tog svog prava narodi Jugoslavije neće biti sami. S njima će biti tada, kao i uvijek, oprobani prijatelj svakog koji se bori za slobodu naroda, moćni i bratski Sovjetski Savez sa svojom nepobjedivom Crvenom Armijom. S njima će biti i demokratske snage Engleske i Amerike za koje Atlantska povelja nije parče hartije, za koje odluka moskovske konferencije, koja je, po riječima druga Staljina, riješila da “prepusti oslobođenim narodima puno pravo i slobodu da sami riješe pitanje državnog uređenja” – nisu prazne riječi.
Nasuprot podloj i izdajničkoj raboti takozvane jugoslavenske vlade s kraljem na čelu, nasuprot ustaškim i četničkim bandama i saboterima narodno-oslobodilačke borbe svih dlaka, naš narodno-oslobodilački pokret na čelu s vođom naših naroda drugom Titom, nastaviće neumorno da okuplja oko svoje zastave sve patriotske snage naše zemlje radi borbe za konačno istjerivanje fašističkog okupatora i uništenje njegovih pomagača, za stvaranje federativne bratske zajednice svih južnoslovenskih naroda.
To je put slave i časti, put bolje budućnosti naše domovine kojim naše narode vodi Komunistička partija. Na tom putu, teškom ali junačkom, naša domovina stekla je takav ugled i poštovanje u svijetu kakav nikad nije imala. U nju danas gledaju s nadom i povjerenjem naši balkanski susjedi, u prvom redu bratski bugarski narod, koji još stenju pod jarmom njemačkih fašista i svojih vlastodržaca. Našoj slavnoj domovini izgleda da je voljom istorije određena uloga da bude kolijevka velike bratske federativne zajednice svih balkanskih naroda, koja će jednom za uvijek onemogućiti imperijalistima da od Balkana prave krvavo razbojište radi svojih sebičnih, pljačkaških interesa.
III
Naša uža domovina, Bosna i Hercegovina, vidjela je više zla od fašističkih okupatora i njihovih slugu nego ma koja pokrajina Jugoslavije. Podli osvajač vješto je iskoristio teško nasljeđe prošlosti, ono nepovjerenje i otuđenost među narodima Bosne i Hercegovine, koje su podržavali svi protivnarodni režimi u Jugoslaviji, da raspiri šovinističku mržnju, da zakrvi narode, kako bi njima lakše vladao. Preko svojih ustaških plaćenika on je u Bosni i Hercegovini počinio takve zločine pred kojim blijedi sve ono što je Bosna i Hercegovina u svojoj teškoj istoriji vidjela. Za svega nekoliko mjeseci ubijene su u Bosni i Hercegovini na zvjerski način desetine hiljada Srba, popaljeni su njihovi domovi, rušene bogomolje, uništavano sve što je bilo srpsko. Ti zločini – fizičko istrebljenje Srba – činjeni su u ime “hrvatske Bosne”. S druge strane, četnici su, u službi okupatora, počinili bezbroj zločina nad nevinim muslimanskim i hrvatskim življem u ime “srpske Bosne”. Stvarno su i jedni i drugi služili i služe tuđinu, vršeći ono što je fašistički osvajač zamislio: fizičko istrebljenje naših naroda.
Može se bez pretjerivanja reći da bi Bosna i Hercegovina ostala pusta da i u njoj, kao i u ostalim zemljama Jugoslavije, nije buknuo plamen narodno-oslobodilačke borbe. Na poziv Komunističke Partije najbolji sinovi Bosne i Hercegovine digli su se na oružje protiv fašističkih okupatora i njegovih ustaških sluga. Oni su okupljali u partizanske odrede srpske seljačke mase koje su bježale od ustaškog noža, organizovali, vodili u borbu i vaspitavali u duhu bratstva svih naroda naše domovine. Na tom patriotskom radu prvoborci narodno-oslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini imali su da savlađuju mnoge teškoće. Uskoro poslije izbijanja ustanka javili su se, pod uticajem Draže Mihailovića, i bosanski četnici kao sluge okupatora. Oni su bili politički još opasniji nego ustaše, jer su u početku imali podršku kod izvjesnog dijela zaostalih srpskih masa koje su u njima još gledale svoje osvetnike, a njihovu saradnju sa okupatorom smatrale “mudrom politikom” čiji je cilj spasavanje srpskog naroda.
Blagodareći upornom i dosljednom sprovođenju našeg stava o bratstvu svih naroda naše zemlje, blagodareći vojničkim uspjesima naše Narodno-oslobodilačke vojske, blagodareći iskustvu samog naroda, izolovane su četničke bande i lišene masovne podrške Srba u Bosni i Hercegovini. Četnici danas predstavljaju razbijenu vojsku, grupicu običnih drumskih razbojnika i pljačkaša koji se još zadržavaju u blizini neprijateljskih uporišta. Vojnički razbijeni, politički raskrinkani, oni su pred najširim slojevima Srba u Bosni i Hercegovini svedeni na ono što jesu: bijedne i prezrenja dostojne sluge fašističkog okupatora i ustaške države.
Porazi Hitlerovi na bojnom i političkom polju, razmah narodno-oslobodilačke borbe i uspjesi naše Narodno-oslobodilačke vojske, koja je svojim stavom prema Muslimanima i Hrvatima kao cjelini već odavno uživala njihove simpatije, [omogućili su da se] u vatri borbe kuje borbeno jedinstvo naroda Bosne i Hercegovine. To je najljepša i za budućnost Bosne i Hercegovine najznačajnija pobjeda našeg narodno-oslobodilačkog pokreta.
Međutim, to prilaženje bosanskih Muslimana i Hrvata, na pozicije aktivne borbe protiv fašističkog okupatora razvija se, s obzirom na burni razvitak situacije u svijetu i kod nas, sporo.
To znači da su [još] aktivne reakcionarne snage koje koče taj razvitak.
Gorko iskustvo koje su stekli naši Muslimani u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, iskustvo plaćeno velikim žrtvama, naučilo ih je da oni nemaju šta, osim stradanja i ponižavanja, očekivati od “novog poretka”. To je među muslimanskim masama potpuno onemogućilo one izrode Muslimana koji su potrčali za Hitlerom i Pavelićem i koji su obećavali Muslimanima zlatna brda i doline u Hitlerovoj “novoj Evropi”. Ti politički brodolomci na čijoj duši ima mnogo zločina, ne pretstavljaju sada glavnu opasnost i glavnu smetnju za brzo i pravilno snalaženje muslimanskih masa u današnjoj situaciji. Glavnu opasnost pretstavljaju oni muslimanski političari koji se nisu kompromitovali kao ustaše i pristalice “novog poretka”, ali se boje demokratskih i slobodarskih ciljeva narodno-oslobodilačkog pokreta, koji su spremni da, radi svojih sebičnih ciljeva, prave političke kombinacije i sa zakletim neprijateljima Muslimana kao što je četništvo. To su politički špekulanti i šićardžije koji danas čine sve da uspore prilaženje Muslimana narodno-oslobodilačkom pokretu. Oni danas govore našim Muslimanima: pazite da ne prenaglimo, kao što smo prenaglili 1941. godine.
Sta znači ova parola, na što ona poziva Muslimane? Ona ih poziva da se prema borbi demokratskih, slobodarskih snaga svih naroda Jugoslavije i protiv fašizma i protiv domaćih reakcionera odnose špekulantski, to jest, da čekaju da vide ko će biti jači, pa da se onda i njemu priklone. Danas je i političkoj djeci jasno da je fašizam izgubio rat. Špekulantima je ostalo da vide ko će biti jači: da li narodno-oslobodilački pokret ili reakcioneri iz takozvane jugoslavenske vlade sa njihovim Dražom Mihailovićem. Za političke špekulante među Muslimanima mogla bi i pobjeda tih reakcionera da znači nekakvu perspektivu, ali nije teško pretpostaviti šta bi ona značila za Muslimane kao cjelinu. Bez ikakvog pretjerivanja govoreći, to bi značilo njihovo uništenje.
Stoga je borba protiv tih političkih špekulanata među Muslimanima dužnost svih iskrenih pobornika narodno-oslobodilačkog pokreta, u prvom redu Muslimana u tom pokretu. Samo prilaženjem narodno-oslobodilačkom pokretu, samo oružanom borbom protiv fašističkog okupatora i reakcionera sviju dlaka mogu naši Muslimani sprati ljagu sa svog imena, koju su im nanijeli ustaški izrodi, i izvojevati sebi dostojno mjesto u bratskoj zajednici svih naroda Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Taj put nije lagan, taj put je pun opasnosti i iziskuje mnogo žrtava. Ali to je jedini put časti i pravilno shvaćenih trajnih interesa naših Muslimana.
Prilaženjem Hrvata Istočne Bosne narodno-oslobodilačkom pokretu i formiranjem Prve hrvatske bosanske brigade otpočela je aktivizacija bosanskih Hrvata u borbi protiv fašističkog okupatora i njegovih najamnika. Da bismo ubrzali to prilaženje pred nas se postavlja dvojaka zadaća.
Prvo. Dotući ustaštvo koje je imalo korjena među Hrvatima Zapadne Bosne i Hercegovine, izolujući one koji hoće da poistovjete ustaštvo sa hrvatstvom. Još je živa, čak u širim hrvatskim slojevima Bosne i Hercegovine kobna zabluda da je takozvana Nezavisna Država Hrvatska doista hrvatska država. Kakva takva, ali ipak hrvatska. Stoga te politički zaostale mase smatraju da je narodno-oslobodilačka borba uperena protiv hrvatstva. Ta je zabluda kod politički zaostalih masa razumljiva. Vijekovima željan nacionalne slobode, nacionalno ugnjetavan i ponižavan dobar dio Hrvata prihvatio je veliku varku i sprdnju sa tobože Nezavisnom Hrvatskom Državom za istinu. To je omogućilo Hitlerovim najamnicima, ustaškim zlikovcima, da nađu podršku kod izvjesnog dijela politički zaostalih hrvatskih masa u Bosni i Hercegovini. Nemilosrdno istrebljujući ustaške zlikovce, treba strpljivo razbijati zablude kod zavedenih masa, ukazujući da je narodno-oslobodilački pokret u Bosni i Hercegovini isto onoliko hrvatski, koliko i srpski i muslimanski.
Drugo. Među bosanskim Hrvatima osjeća se još uticaj reakcionarne klike iz bivšeg vodstva Hrvatske Seljačke Stranke oko Mačeka. Ono je svojim propovijedanjem “čekanja” pomoglo okupatoru, dugo vremena usporavajući masovan prilazak Hrvata narodno-oslobodilačkoj borbi u samoj Hrvatskoj. Ali je hrvatski narod prezreo pomagače okupatora i masovno ušao u borbu protiv njega i ustaške države. Isti proces odigrava se u Bosni i Hercegovini. Hrvatski patrioti prilaze narodno-oslobodilačkom pokretu, a reakcionarni politički špekulanti, sijući malodušnost koče bosanske Hrvate da pođu putem slobode i časti hrvatskog naroda. Stoga je zadaća pristalica narodno-oslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini, u prvom redu Hrvata, da žigošu izdajnike i reakcionere i da oslobađaju ispod njihovog uticaja bosanske Hrvate.
Pred narodno-oslobodilački pokret u Bosni i Hercegovini, koji u sebi ujedinjuje najbolje i najdalekovidnije sinove naše domovine, bez obzira na vjeru i narodnost, postavljaju se sljedeći politički zadaci:
1. Jačanje Narodno-oslobodilačke vojske, formiranjem novih brigada i divizija, mobilisanjem još većeg broja boraca, u prvom redu Muslimana i Hrvata, u redove naše vojske, vojske bratstva i slobode.
2. Borba protiv političkih špekulanata i šićardžija, kao i borba protiv razbijenog, ali još nedotučenog četništva i ustaštva.
3. Snaženje oružanog bratstva među narodima Bosne i Hercegovine koje je jedini zalog srećne budućnosti zajedničke domovine Srba, Hrvata i Muslimana.
4. Borba protiv svih pokušaja takozvane jugoslavenske vlade s kraljem na čelu i njihovih reakcionarnih pomagača iz inostranstva, da narodima naše zemlje nature vladavinu protiv njihove volje, što istovremeno znači borbu naroda Bosne i Hercegovine za slobodnu i zbratimljenu Bosnu i Hercegovinu kao ravnopravnu jedinicu u velikoj i bratskoj federativnoj zajednici južnoslovenskih naroda.
Pred nama su krupni zadaci, na našem putu biće još mnogo teškoća i žrtava. Ali cilj koji su preda se postavili, u ovom surovom prelomnom dobu za čitavo čovječanstvo, najbolji sinovi naše kroz vijekove ponižavane, ugnjetavane izmrcvarene domovine takav je da za njega nije prevelika nikakva žrtva. Kroz vijekove smo bili tuđi robovi, a povrh toga jedni drugima nekad dželat, a nekad žrtva. Hoćemo i bićemo ljudi slobodni i braća u domovini koja nas je sve odnjihala. Prožeti istinskom ljubavlju prema svojoj zemlji, duboko vjerujući u snagu svojih naroda, u pravednost i opravdanost naše borbe, mi ćemo, ne prezajući ni od kakve opasnosti, ići nepokolebljivo svome cilju i mi ćemo pobijediti.
Mi ćemo pobijediti zato što je na našoj strani moćni i bratski Sovjetski Savez sa svojom nepobjedivom Crvenom Armijom. Mi ćemo pobijediti zato što su na našoj strani slobodoljubive i demokratske snage Engleske i Amerike i svih naroda svijeta. Mi ćemo pobijediti zato što imamo našu slavnu Narodno-oslobodilačku vojsku, prekaljenu u ljutim bojevima s našim neprijateljima i zadahnutu duhom bratstva i slobode.
Neka je vječna slava svim sinovima i kćerima Jugoslavije koji su pali u oslobodilačkoj borbi protiv fažizma.
Živjelo borbeno jedinstvo svih naroda Jugoslavije.
Živjelo oružano bratstvo, Srba, Hrvata i Muslimana.
Živjeli naši veliki saveznici – Sovjetski Savez, Engleska i Amerika.
Živjela Narodno-oslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije.
Živio vođ naših naroda i Vrhovni Komandant Narodno-oslobodilačke vojske, neustrašivi i mudri drug Tito.
Živjelo Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije.
Živjela ravnopravna, federativna zajednica svih južnoslovenskih naroda.
Živjela slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u bratskoj, ravnopravnoj, federativnoj Jugoslaviji.
Rodoljub Čolaković,
Referat “O spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji”,
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, 25./26. novembar 1943. godine, Mrkonjić grad.
Izvor: Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine: dokumenti 1943 – 1944., Institut za istoriju radničkog pokreta, “Veselin Masleša”, Sarajevo 1968.
(1) ABiH, ZAVNOBiH, original; AIRP, S., mf. ZAVNOBiH-a, 11/145-159. Objavljen u knjizi “I zasjedanje ZAVNOBiH-a”, str. 13-28.
(2) Mikloš
(3) Dula
(4) Odnosi se na konferenciju ministara inostranih poslova SSSR-a, SAD i Velike Britanije, koja je održana u Moskvi od 19. do 30. oktobra 1943. godine.
(5) Bijela garda, kvislinška i kontrarevolucionarna politička i vojnička organizacija reakcionarne slovenske buržoazije u vrijeme NOR-a. Prva naoružana grupa B. garde formirana je 10-17. maja 1942. na Svetom Urhu kod Ljubljane. U toku neprijateljskih ofanziva borila se na strani Nijemaca i Talijana i izvršila niz zločina nad našim narodom. Poslije kapitulacije Italije Nijemci su od ostataka Bijele i Plave garde stvorili Slovensko domobranstvo.
(6) Plava garda je naziv za četnike Draže Mihailovića u Sloveniji. P. garda je stvorena u proljeće 1943., kada je major Karel Novak po nalogu emigrantske vlade u Londonu i Draže Mihailovića počeo da povlači svoje ljude iz Bijele garde radi stvaranja posebnih četničkih jedinica, koje ne bi trebalo “otvoreno” da sarađuju sa neprijateljem. Narod je prozreo ovaj manevar i nove četničke grupe počeo da naziva “Plavom gardom”.
(7) Dr Vlatko.
(8) Blažo.
(9) Draža Mihailović je postavljen za ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva 11. januara 1942. godine u novoformiranoj emigrantskoj vladi Slobodana Jovanovića.