Biješ me mrazom i dahom, što koči,
U dane, kad se livade zelene I šume smolom već mirišu.
— Hladan,
Osamljen, gord se ovijaš tišinom,
kralju naših gora i planina!
A ja bih htio, da ko vulkan planeš,
grlo ti se otvori, i lava
Iz utrobe ti klokotajući sukne ,
U ovom novom kataklizmu Zemlje,
U ovoj novoj Društva apokalipsi.
Htio bih, da se čuje i glas tvoj
U toj oluji mržnje, gnjeva i straha,
Jer mi smo dugo znali samo šutjeti,
I onda, kad se iz dubina bola,
Preteča Čina, mora čuti Riječ.
Planine naše sada plamte i huče;
Doline hoće da se uvis dignu,
I močvare se talasaju.
— Propni Iznad se sviju, Durmitore, kad si
Najčvršće građen i brat si najstariji!
Na tvome vrhu sjedi Udes naš.
Vladimir Nazor (Razvršje u Crnoj Gori, 28. V. 1943.)